Zapošljavanje zatvorenika i socijalna reintegracija

Kao aktivnost projekta MA#ME - Osnaživanje zatvorenica za roditeljsku ulogu i uključivanje na tržište rada, a kako bi pokrenula mlade buduće stručnjakinje i stručnjake na aktivan angažman u ovom području, udruga RODA je raspisala nagradu za studentske radove na temu prava i potreba zatvorenika/ca roditelja, njihovih obitelji, a posebno djece.

ZAPOŠLJAVANJE ZATVORENIKA I SOCIJALNA REINTEGRACIJA, Amande Mataija je jedan od nagrađenih radova.

Zatvorenici su jedna od najviše marginaliziranih i socijalno isključenih društvenih skupina. Prema Hamley i sur. (2013.) većina njih, i prije dolaska u zatvor, suočena je s različitim oblicima isključivanja iz društva, na primjer, u vezi s obiteljskim i zdravstvenim problemima, kao i sa slabim vještinama na tržištu rada. Pri izlasku iz zatvora, postoji značajan rizik da će se socijalna isključenost s kojom se suočavaju zatvorenici nastaviti, jer su suočeni s diskriminacijom na tržištu rada kao i s poteškoćama reintegracije u zajednicu. Zapošljavanje je, prema Graffam i sur. (2004.), ključno za uspješnu reintegraciju bivših zatvorenika i zatvorenica. Zaposlenje osigurava više od materijalnog dohotka potrebnog za adekvatne životne uvjete. Ono osigurava određenu strukturu i rutinu, ispunjava vrijeme, daje šansu za proširenje socijalne mreže i uključivanje s drugim produktivnim pripadnicima zajednice. Upravo je zapošljavanje vrlo bitan segment jer samim zatvorenicima daje šansu za ponovni početak i ravnopravan status u zajednici.

Unatoč navedenom bivši zatvorenici se susreću sa značajnim brojem ograničenja vezanih za stabilno zaposlenje, što uključuje manjak iskustva u radnom okruženju, slabe vještine ali i što je vrlo značajno-stigmu jer je posjedovanje dosjea ključno ograničenje u obavljanju samog posla. Neki autori potvrđuju ovu tezu ističući kako se nezaposlenost bivših zatvorenika može objasniti stigmatizacijskim učincima koje ima kriminalni dosje te da ne mora nužno biti rezultat institucionalnih nedostataka kaznenog režima. Prema nekim autorima, postoje brojni osobni uvjeti koji mogu predstavljati barijeru pri zapošljavanju. Bivši zatvorenici i zatvorenice mogu imati niz psiholoških problema poput depresije, niskog samopouzdanja i slabe motivacije, te mentalnih i/ili zdravstvenih poteškoća i poremećaja kao i problema u ponašanju. Sukladno navedenom, odnosno važnosti zaposlenja za reintegraciju zatvorenika, potrebno je raditi na povećanju mogućnosti njihova zapošljavanja tijekom i nakon izvršenja kazne zatvora.

U ovom radu izneseno je autoričino viđenje problematike zapošljavanja zatvorenika i zatvorenica. Navedene su glavne prepreke koje determiniraju zapošljavanje zatvorenika poput gubitka znanja i vještina, posjedovanje dosjea, stigme te konačno isključenja iz društva te često nemogućnosti resocijalizacije i ponovnog uključenja. Spomenuta je višestruka korist zapošljavanja zatvorenika, u cilju sprječavanja ponovnog počinjenja kaznenog djela, uključivanja u društvo, materijalne egzistencije te važnost edukacije u vidu stjecanja znanja i vještine u svrhu pronalaženja i zadržavanja posla te konkurencije na tržištu rada.

U radu je, između ostalog, analiziran primjer Republike Hrvatske kao zemlje u kojoj nema jasnog određenja niti značajnih politika zapošljavanja zatvorenika i zatvorenica osim programa koje provodi HZZ gdje je sudjelovanje bivših zatvorenika i zatvorenica manji od 1 % od ukupnog broja otpuštenih zatvorenika. Samim time možemo zaključiti kako u Hrvatskoj ne postoje dovoljno inicijative za bavljenje zatvorenicima; sudjelovanje broja zatvorenika i zatvorenica u programima je malo, a značajan je broj onih koji su otpušteni iz zatvora. Postojeći programi nisu korisni niti dobro usmjereni prema ovoj skupini, a može se očekivati i situacija manjka informacija vezano za ove programe. U vidu toga trebalo bi podupirati privatne inicijative za rad u zatvoru, inicijative organizacije civilnog društva koje su zainteresirane za ulaganje u ovu skupinu te njihovu pripadajuću socijalnu integraciju. Kao važan imperativ trebalo bi razvijati edukacije po zatvorima, naročito po onim zatvorima gdje se ne održavaju9 , bilo da su to inicijative od strane države, lokalnih i regionalnih jedinica ili organizacija civilnog društva . U obzir treba uzeti i specifičan položaj žena koje se nalaze u zatvorima te se usmjeriti na kreiranje takve vrste rada koja odgovara potrebama na tržištu rada, a koja se tiče žena kao i osiguravanja njihove edukacije i programa osposobljavanja.

Alarmantan pokazatelj je samo 1 % sudjelovanja zatvorenica u programima edukacije u jedinom ženskom zatvoru u Hrvatskoj – Požegi. Kao primjer implementacije može poslužiti i EU te projekti "Razvojnog partnerstva'' pomoću kojeg su se ostvarili pozitivni rezultati u reintegraciji zatvorenika te osiguranju zaposlenja.

U vidu navedenoga, a sukladno članstvu u EU te korištenju sredstava fondova EU, otvara se mogućnost i financiranja ovakvih programa od strane same EU. Ovakvi programi i politike imaju višestruke učinke: (1) socijalnim ulaganjem u zatvorenike i zatvorenice, tijekom a naročito nakon izvršenja kazne zatvora, integriramo ih u društvo te time postaju punopravni članovi, sa svim pravima i obavezama koje društvo i država zahtijevaju od njih, (2) nisu prepušteni na brigu i skrb od društva, već i oni sudjelovanjem u ovim programima snose dio odgovornosti prema sebi i društvu, (3) pozitivne posljedice se ogledaju i na razini države, jer štedimo socijalnu državu, koja nije u tu svrhu više dužna izdvajati za njih, bilo njihovim financiranjem unutar zatvorskog sustava kao i nakon izvršenja kazne, u okviru socijalne pomoći, (4) radimo na prevenciji i smanjenju kriminala te stvaramo sigurnije društveno ozračje. Sukladno sa svim navedenim razvijanje programa zapošljavanja zatvorenika i zatvorenica nam može biti važna smjernica za buduće djelovanje ako želimo sigurno, tolerantno i afirmativno društvo koje je spremno i otvoreno za promjene te na koncu, ponovno prihvaćanje određenih pojedinaca.

Pročitajte cijeli rad.