Majka u zatvoru - osobno iskustvo zatvorenica

Kao aktivnost projekta MA#ME - Osnaživanje zatvorenica za roditeljsku ulogu i uključivanje na tržište rada, a kako bi pokrenula mlade buduće stručnjakinje i stručnjake na aktivan angažman u ovom području, udruga RODA je raspisala nagradu za studentske radove na temu prava i potreba zatvorenika/ca roditelja, njihovih obitelji, a posebno djece.

MAJKA U ZATVORU - OSOBNO ISKUSTVO I PODRŠKA, Monike Bašić je jedan od nagrađenih radova.

Roditelji su djetetovi učitelji, vođe i pomagači, figure prema kojoj dijete razvija primarnu privrženost od najranije dobi, a prvenstveno aktivni sudionici njegova odrastanja i djetinjstva. Kada stresna situacija obuhvaća djetetovu separaciju od roditelja i roditeljevu odsutnost, dijete se suočava sa stresom i iskustvom doživljaja nelagodnih i teških osjećaja. Nastala situacija djetetu nije poznata, a po mnogočemu je različita od sigurnosti i stalnosti njegova doma i obitelji na koju je do tada navikao. Zbog toga, stres u obitelj najviše šteti upravo djeci (Wagner Jakab, 2008.). Iako majka i otac imaju podjednaku ulogu u životu jednog djeteta, te je odsutnost jednog i drugog visoko stresni događaj za dijete, Davies i suradnici (2008.) su na temelju svog istraživanja na roditeljima zatvorenicima i njihovoj djeci, utvrdili da majčino izdržavanje kazne zatvora izaziva znatno veću traumu i preokret u životu djeteta, nego kada je otac u zatvoru. Navedeno se argumentira činjenicom da su u takvim slučajevima majke bile djetetovi primarni skrbnici, imale su veću ulogu u brizi i njezi djeteta prije izdržavanja kazne zatvora i, shodno tome, njihovo uhićenje i služenje kazne zatvora ostavlja znatno veći trag i u većoj mjeri restrukturira obiteljski život. Istraživanje Urban Institutea iz Washingtona pokazalo je da su djeca, koja su imala intenzivniji i emocionalno privrženiji odnos s majkama nego s očevima prije izdržavanja kazne zatvora, održala više razine kontakata s majkama zatvorenicama tijekom izdržavanja kazne te su pokazala snažniji interes za nastavkom odnosa sve do kraja kazne, ali i nakon oslobođena majke, za razliku od djece koja su pokazala smanjen interes za kontakt s ocem zatvorenikom (Davies i sur., 2008.). Ovaj podatak ne čudi, već nam samo govori o ulozi majke kao djetetovog primarnog skrbnika. Garcia Coll i suradnici (1998.) navode da su žene u zatvoru, a posebno one koje su majke, zanemarena, gotovo zaboravljena populacija u našem društvu. Njihove potrebe, i potrebe njihove djece koju su ostavile iza sebe nakon presude, u tolikoj su mjeri specifične i kompleksne te zahtijevaju širok spektar osviještenosti, znanja, intervencija i posvećenosti svih stručnjaka koji dolaze u doticaj s ovom skupinom. Zanemarivanje majki zatvorenica objašnjava se činjenicom da se radi o brojčano vrlo maloj populaciji, u odnosu na muške prijestupnike, što potvrđuju i statistički podaci, ali trend koji tiho ulazi na sva vrata vezan je uz bilježenje gotovo enormnih razina rasta žena u zatvorima diljem svijeta unazad jednog desetljeća (npr. Izvješće US Bureau of Justice Statistics iz 2008. godine). Posebice raste broj zatvorenica koje su ujedno i majke, što sve skupa postaje zabrinjavajuće jer nosi sa sobom mnogo novih izazova. Najnoviji dostupni podaci za Hrvatsku u 2012. godini bilježe ukupno 3 519 zatvorenih osoba, od kojih su 159 bile žene što predstavlja tek 4,5 % ukupne populacije u hrvatskim zatvorima (Uprava za zatvorski sustav, 2013.). Iako manji broj neke pojave ili skupine ljudi nije opravdan razlog za odvraćanje pažnje od određene populacije, kao argument za djelovanje i akciju svakako bi mogao poslužiti podatak da su gotovo polovica tih zatvorenih žena ujedno i majke, čija djeca žive s druge strane zatvorske žice, točnije njih 65 koje su majke 134 djece što iznosi oko 41% od ukupnog broja žena u zatvorima u 2012. godini. Za ukupan broj djece u Hrvatskoj čiji su roditelji na izdržavanju kazne zatvora trebamo uzeti u obzir i 1 198 očeva zatvorenika s ukupno 2 189 maloljetne djece, što nas dovodi do broja od preko 2 300 djece čiji je otac ili majka u zatvoru (Uprava za zatvorski sustav, 2013.).

Generalno, prema usporedbama s prethodnim godinama, u zadnjih 8 godina broj žena u zatvoru i njihove djece se udvostručio, što nam nedvojbeno svjedoči o ubrzanom i opsežnom trendu rasta (Glaze i Maruschak, 2008.). Garcia Coll i suradnici (1998.) situaciju majčinstva u zatvoru nazivaju duplom opasnošću (double jeopardy), upravo zbog niza isprepletenih bihevioralnih i psihosocijalnih faktora cijele obitelji, duboke uključenosti svih članova obitelji, a ponajviše djece, koji snose velik teret roditeljevog izdržavanja zatvorske kazne. Važnost same djece u ovoj situaciji, između ostalog, zagovara aktualna europska kampanja pod geslom "Zločin nije moj, ali kazna ipak jest" (Not my crime, still my sentence), a pod pokroviteljstvom europske mreže Children of prisoners Europe (COPE) koja naglašava činjenicu da iako dijete nema apsolutno nikakve veze s počinjenim i kažnjenim zločinom svojih roditelja, ipak prolazi kroz dovoljno tešku i traumatičnu životnu situaciju u kojoj se čini kao da je roditeljeva kazna postala djetetova (COPE, 2014.).

Kada se govori o temi roditelja zatvorenika, ili se naglašava uloga oca, ili se ne pravi razlika između majki i očeva u zatvoru, već se njihovo izdržavanje kazne i utjecaj istoga na dijete i obiteljski život stavlja pod zajednički nazivnik. Govori se o jednoj pojavi, o jednoj kompleksnoj situaciji, a zapravo se radi o dvije zasebne, jer biti otac ili majka u zatvoru nije jedan fenomen, već svaki od njih nosi svoje specifične implikacije i posljedice Razlika je i u kriminalnim profilima, jer žene i muškarci nisu počinitelji istih zločina, što ih dovodi u različite položaje tijekom i nakon izdržavanja kazne. Takve različitosti u konačnici dovode i do drugačijih posljedica i načina prilagodbe nakon oslobođenja (Garcia Coll i sur.,1998.). Žene su sklonije počinjenju nenasilničkih zločina, kao što su kaznena djela protiv imovine i zlouporaba opojnih droga, dok su muškarci češći počinitelji nasilničkih kaznenih djela, kao što su kaznena djela protiv života i tijela te djela protiv slobode i prava čovjeka i građanina (MUP, 2013.). Nadalje, žene se od muškaraca razlikuju i po povijesti psihičkog, seksualnog i emotivnog zlostavljanja (Garcia Coll i sur.,1998.). U Hrvatskoj je u 2013. godini zabilježeno 336 ženskih žrtava kaznenih djela protiv spolne slobode, što iznosi 96 % svih navedenih kaznenih djela (DZS, 2014.). Muškarci i žene razlikuju se i po tradicionalnim rodnim očekivanjima kao što su poslušnost i njegovateljska uloga žene.

Sukladno svemu navedenome različito se percipiraju žene s kriminalnom poviješću od počinjenja zločina od strane muškaraca (Garcia Coll i sur.,1998.). Iz tog razloga trebalo bi primjenjivati različite modele intervencije i rehabilitacije te specificirati odnošenje prema ženama i muškarcima kao počiniteljima kaznenih djela i osobama na izdržavanju kazne zatvora kao dvije zasebne skupine. Stručna literatura na ovu temu, između ostaloga, navodi i negativne efekte majčinstva iz zatvorskog okruženja, a posebice učinke koje ono ostavlja na djetetovom psihičkom, emocionalnom i bihevioralnom polju (npr. Lewis, Bates i Murray, 2008.). Smatra se da je počinjenje zločina od strane žene, koja je ujedno i majka, te služenja kazne kao sankcije zbog počinjenja istog izrazito devastirajuće za cijelo društvo. U kontekstu odnosa roditelja i djeteta, majka koja izdržava kaznu zatvora nalazi se u situaciji oslabljenih resursa i motiva za održavanjem zdravog okoliša za sebe i svoje dijete. To što žele biti dobre majke ne znači da one to automatski i jesu, već da im je potrebna pomoć i podrška društva da isplate svoje zločine i očuvaju svoje obitelji. Često su majke zatvorenice suočene s iskustvom traume, zlostavljanja, ovisnosti, društvene isključenosti, psihičkih poremećaja, narušenih obiteljskih i partnerskih odnosa, što utječe i na njihovo adekvatno ispunjavanje roditeljske skrbi (Garcia Coll i sur., 1998.). Nekoliko je načina na koje se društvo može angažirati i posvetiti ovoj ranjivoj skupini. Tu je prvenstveno pružanje širokog spektra mogućnosti održavanja kontakata i komunikacije roditelja i djeteta kroz posjete u zatvoru, vikend izlaske, telefonske i video pozive, e-mail komunikaciju i slično; zatim psihosocijalni rad u smislu osnaživanja i prorade traumatskih iskustava i s djetetom i s majkom. Važna i kvaliteta pružene podrške te lociranje i identifikacija osnovnih izazova s kojima se susreće majka u zatvoru i njezino dijete (Dallaire i sur., 2011). Poželjan je i angažman u području podizanja i širenja javne svijesti, lobiranje, okupljanje policy makera, stručnjaka svih profila, unaprjeđivanje suradnje državnih instanci kao što su ministarstva, sudovi, centri za socijalnu skrb, institut pravobraniteljstva te neprofitnog sektora na zajedničkom cilju, a to je zaštita ljudskih prava i digniteta, te unaprjeđenje i očuvanje roditeljstva u zatvorskom okruženju. Potrebno je kreirati nove društvene pristupe prema majkama zatvorenicama i njihovim obiteljima te primjenjivati specificirane intervencije, stručne tretmane i postpenalnu praksu (Shlafer i sur., 2013.). Prije bilo kakvih kreiranja politika, intervencija i planova potrebno je dobiti saznanja iz prakse, iz prvih redova, od samih majki koje se nalaze u jedinoj ženskoj kaznionici u Hrvatskoj, što je ujedno i svrha ovoga rada.

Pročitajte cijeli rad.