Udruga Roda je 30. listopada 2007., u dvorani "Tribine grada Zagreba", organizirala okrugli stol pod nazivom "Rodiljne naknade – egzistencijalno ili predizborno pitanje".
Raspravu je moderirao Mislav Bago, novinar HRT-a.
Našem pozivu odazvali su se (abecednim redom): Adlešić, Đurđa (HSLS); Babić, Nina (HSLS); Bušljeta Felc, Mirela(HSP); Gospočić, Anamaria (CESI); Hitrec, Gorana (Korak po korak); Jelavić, Mila (Pravobraniteljica za djecu); Jurković, Saša (posao.hr); Kosor, Jadranka (HDZ); Lukač Kotornik, Gordana (Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova); Mađerić, Margareta (HDZ); Malbaša, Sanda (CESI); Obradovć, Željka (Sindikat bankarskih i financijskih djelatnika);
Opačić, Milanka (SDP); Pap, Jasenka (HZZO); Pavlovič, Radmila (Naravni začetki - SLO); Pećnik, Ninoslava (dj. psiholog); Praunsperger, Vidica (HSS); Rakonić, Snježana (B.a.b.e.); Sever, Krešimir (NHS); Škare Ožbolt, Vesna (DC) i Žunić, Zdenko (MOBMS).
Cilj okruglog stola bio je čuti mišljenje struke o potrebi nerazdvajanja roditelja i djeteta u prvoj godini života, vidjeti koliko se planovi i mišljenja predstavnica parlamentarnih stranaka podudaraju sa mišljenjem struke te uputiti nekoliko važnih poruka: ukazati na kritične točke, odnosno na potrebne mjere pri njihovom rješavanju te navesti pozitivne primjere rješavanja nekih od problema (izlaganje gošće iz Slovenije).
Važna poruka je da se ni u kojem slučaju ne bi smjele ignorirati potrebe djeteta u kritičnom periodu za njegov razvoj, do godine dana, a jedna od najvećih djetetovih potreba je boravak uz roditelja. To podrazumijeva kako je jedna od najvažnijih mjera povećanje rodiljnih naknada u drugih šest mjeseci rodiljnog dopusta, kako bi roditelji imali stvarne mogućnosti ostati uz dijete. Ukoliko se, pak, roditelji odluče vratiti na posao prije isteka prve godine, djetetu je najbolje biti uz baku ili neku odraslu osobu uz koju se može vezati, a nikako u institucionalnoj skrbi. Vrtići, osim što nisu dobri za taj uzrast djece, nisu ni rentabilni.
Nadalje, važno je što prije uvesti i poboljšati mjere koje bi potaknule veće uključivanje očeva u odgoj i brigu o djetetu. To je važno ne samo zbog povećanja ravnopravnosti spolova, nego i zato što bi se na taj način postiglo da poslodavci i cijelo društvo više cijene potrebe roditelja, bez alibija kako iza svakog zaposlenog muškarca stoji žena koja mu je zaleđe. Mora se stvoriti svijest da roditelj obavlja dužnost važnu za cijelo društvo i cijeniti ga zbog toga. Ta svijest će rasti više godina, ali mora ju se od početka podupirati. Europske države koje su najdalje dospjele u potpori obitelji su one koje su to vezale s većom ravnopravnošću spolova. Švedska je, na primjer, zemlja s najvećim postotkom dojene djece, a ujedno i s najvećim postotkom žena u vladi te najvećim postotkom očeva koji koriste rodiljni dopust. U Hrvatskoj je upravo niska rodiljna naknada u drugih šest mjeseci prepreka za veće uključivanje očeva na samom početku djetetovog života.
Osim toga, poticanje poslodavaca i zaposlenih roditelja na veće korištenje fleksibilnog radnog vremena je nešto na čemu država mora što prije početi raditi. Čak i sat-dva manje dnevno može roditeljima biti od velike pomoći. Pri tome, naravno, treba paziti kako se ne bi dogodilo da tu mogućnost koriste samo žene.
Ako gledamo na populacijsku politiku u cjelini, nemoguće je potencijalnog roditelja nagovoriti da ima dijete, „potplatiti" ga određenim iznosom novca ili ga uvjeriti kako bi trebao imati dijete - radi Hrvatske. Ljudi inicijalno žele djecu, za sebe, ne treba ih „nagovarati", a zadaća države je da im ukloni prepreke i probleme zbog kojih odgađaju rađanje djece ili potpuno od njega odustaju. Najveći problemi jesu oni vezani uz gospodarstvo: visoka stopa nezaposlenosti i rada na određeno vrijeme, loše rješavanje stambenog pitanja... Ne može se, međutim, čekati da gospodarstvo procvjeta kako bi se tek onda počela ulagati ozbiljna sredstva u mjere orijentirane na potporu obitelji, jer će tada već biti kasno za mnoge generacije. Već sada je odnos radnog i ostalog jedva podnošljiv. Nužno je, dakle, paralelno s razvojem gospodarstva, stalno unaprjeđivati potporu roditeljima. Trebamo prestati gledati one europske države koje pokušavaju s pojedinačnim i preslabim mjerama bez dovoljno dobrih rezultata; takve zemlje nam ne mogu biti izgovor što i mi nešto ne poduzimamo.
Važno je naglasiti još nešto vezano uz populacijsku politiku: ne postoji jedna mjera koja bi mogla riješiti puno problema i koja bi bila podjednako važna svim roditeljima. Obiteljima nižeg socijalnog statusa je značajan dječji doplatak, dok je obiteljima koje ovise o ženinoj plaći važnija rodiljna naknada. Dok neke žene mogu odlučiti ostati na trogodišnjem rodiljnom dopustu, neke ostaju puno kraće, a u tom slučaju je za dijete do godinu dana važna mogućnost upošljavanja školovane dadilje, dok je za starije dijete važno unaprijediti mogućnosti skrbi o djetetu u vrtićima.
Rodiljne naknade u Hrvatskoj su, osim toga, pune nelogičnosti. Jeste li znali da majke-volonterke, sa zvanjima u kojima je volontiranje u nekom razdoblju obavezno, uopće nemaju rodiljnu naknadu, dok nezaposlene majke imaju? To je samo zato što se na njih nije mislilo u izradi Zakona. Također se nije mislilo na posvojitelje; možda zato što ih je malo, te je njihova naknada zaista niska za cijelo vrijeme trajanja dopusta: 1663 - 2500 kn...
Ono što smo čuli od političarki na okruglom stolu je, u prosjeku gledajući, izgledalo nedovoljno dobro. Skupina žena koje su prisustvovale okruglom stolu je zapravo grupa od koje hrvatski roditelji mogu najviše očekivati - jedina istovremeno dovoljno moćna i dovoljno zainteresirana. Kad, međutim, i u toj grupi postoji mišljenje kako neke stvari nema potrebe niti obećati, onda je to gore nego doživjeti da se pola predizbornih obećanja ne ispuni.
Gospođa Vesna Škare Ožbolt je nekoliko puta, pri spominjanju djece do godinu dana, naglasila poboljšanje institucionalne skrbi i rekla kako je to važnije od povećanja rodiljnih naknada. Trebalo bi, naravno, poboljšati kvalitetu i kapacitete vrtića, ali ne kao mjeru za tako malu djecu. Osim toga, njezino isticanje vrtića kao jedinog i najvažnijeg rješenja usklađivanja poslovnog i obiteljskog života, smatramo pogrešnim putem za zadovoljavanje potreba djeteta i njihovih roditelja. Blizak tome je i prijedlog gospođe Đurđe Adlešić, da bi vrtići trebali raditi do 22 sata, kao još jedan primjer da se usklađivanje posla i obitelji pokuša rješavati samo s jedne strane – osiguravanjem da se za dijete brine netko drugi, a ne roditelj, dok zahtjevi posla i poslodavaca ostaju netaknuti. Gospođa Adlešić je, također, protiv poticanja većeg uključivanja oca u odgoj djeteta; smatra kako je trenutno ponuđeno dovoljno mjera. Pitamo se odakle bi onda trebala krenuti promjena svijesti ako čak ni država nema volje ponuditi nešto više.
Svi nazočni su se barem u nekom trenutku složili da bi trebalo povećati rodiljnu naknadu u drugih 6 mjeseci, no s ogradama: od onih kako ima važnijih mjera, do one poznate primjedbe kako država za to nema sredstava. Ovo zadnje je istaknula gospođa Milanka Opačić. Nadamo se da će njezina stranka koja prigovara trenutnoj Vladi kako je mogla uštedjeti milijarde kuna, ipak do izbora pronaći način i volju da osigura deset puta manja sredstva koja bi bila dovoljna za niz mjera za potporu obitelji.
Većina prisutnih, uključujući gospođu Jadranku Kosor, inicijalno je izrazila da mogućnost upošljavanja dadilja nema važnost, iako tisuće djece u Hrvatskoj čuvaju dadilje „na crno", a ideja o subvencioniranju čuvanja djece ispod godine dana kod kuće je zapravo isplativija od skrbi o toj djeci u vrtićima.
Dok je predstavnik Sindikata, gospodin Krešimir Sever, istaknuo kako je čak i jednokratna naknada za opremu novorođenčeta važna te da je treba povećati, Đurđa Adlešić je o istome izjavila kako osjeća odbojnost prema jednokratnim naknadama, jer ih smatra socijalnom pomoći.
Na skupu je samo pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, gospođa Lukač-Koritnik spomenula mogućnost smanjivanja trajanja rodiljnog dopusta na 3 mjeseca no, na naše zadovoljstvo, sve političarke su se složile kako ne bi trebalo smanjivati dopust na kraće od godinu dana.
Niti jedna prisutna političarka nije imala konkretnih prijedloga niti za poticanje očeva za veće uključivanje u brigu o djetetu, niti za poticanje fleksibilizacije radnog vremena roditelja male djece. Zato je naša Udruga imala prijedlog da se rodiljni dopust, koji se trenutno produljuje 2 mjeseca ukoliko otac koristi 3 mjeseca prije djetetovog prvog rođendana, promijeni da otac svoja 3 mjeseca kao uvjet produljenja može iskoristiti na samom kraju, dakle 12., 13. i 14. mjesec. Prijedlog za poticanje fleksibilizacije je ulaganje u edukaciju poslodavaca o prednostima raznih oblika radnog vremena, te subvencije države za doprinose za skraćeno i podijeljeno radno vrijeme roditelja djece do 3 ili 7 godina.
Ono što je Rodi bila jedna od najvažnijih stvari, svijest o tome da se sredstva namijenjena jednim mjerama ne smiju „pretakati" za donošenje nekih drugih, da treba krenuti „široko" jer nemaju sve obitelji potpuno jednake potrebe i zato što ne postoje univerzalne mjere, vidjeli smo u izlaganjima predstavnica 3 stranke – HDZ, SDP i HSP. Na sreću, među tim strankama su i one vodeće od kojih očekujemo da će krojiti buduću politiku potpore roditeljima i djeci.
