Prošloga tjedna objavljen je Natječaj za sklapanje ugovora o provođenju zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja za razdoblje od 1. travnja do 31. prosinca 2013., u trajanju od 8 dana koji ne uključuje mogućnost da se djelatnost pod šifrom humane reprodukcije obavlja u privatnim klinikama.
Niste osobito brojni, nemate osobit značaj, utjecaj niti simpatije u javnosti. Na vama bez velike buke i medijske pompe možemo još malo uštedjeti: niste nam važni.
Je li to način razmišljanja i poruka koju nam šalje naša Država?
Uskoro će pacijentice i pacijenti koji se liječe od neplodnosti ponovo čekati još malo duže na svoje postupke, provodit će svoje vrijeme u prenapučenim čekaonicama, a svoje će zahvate odrađivati još malo više kao na traci, oporavljajući se od njih sve kraće u sve prekrcanijim (pred)prostorijama.
Istina je da nam situacija u zdravstvu i nije osobita, kao uostalom niti u Državi. Istina je i da pacijentima oboljelima od raznih drugih bolesti također režu i ograničavaju prava, ali to ne znači da se svi zajedno smijemo pomiriti sa situacijom ili da trebamo prijeći preko oduzimanja prava i smanjenja standarda liječenja bilo kojeg stanja ili bolesti.
Prošloga tjedna objavljen je Natječaj za sklapanje ugovora o provođenju zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja za razdoblje od 1. travnja do 31. prosinca 2013., u trajanju od 8 dana koji ne uključuje mogućnost da se djelatnost pod šifrom humane reprodukcije obavlja u privatnim klinikama.
Prošle je godine HZZO dodijelio ugovore o provođenju postupaka medicinski pomognute oplodnje dvjema klinikama – jednoj iz Zagreba, a drugoj iz Splita. Nije to velik broj, zapravo je vrlo mali – ukupno tek 200 postupaka – i najvjerojatnije je bio politički uvjetovan. No u kontekstu Hrvatske MPO realnosti imao je sljedeće značenje: rasteretio je državne klinike od 200 postupaka godišnje i za istih tih 200 postupka je, na razini Države, skratio listu čekanja, omogućio je da dvjestotinjak parova izabere mogućnost koja im je iz nekog razloga bolje odgovarala, a ojačao je i zdravu konkurenciju u smislu promocije ponude individualiziranog i humanijeg pristupa kakav nude privatne poliklinike.
Nadali smo se da će se takva praksa nastaviti, da će Država tako i dalje raditi na smanjivanju listi čekanja te da će u tu svrhu u tekućoj godini za sve privatne klinike koje ispunjavaju uvjete pod jednakim uvjetima omogućiti određeni broj ugovora s HZZO-om.
No dogodilo se suprotno. Navedenim se natječajem djelatnost humane reprodukcije predviđa samo za državne klinike i zavode. U praksi će to značiti da umjesto skraćivanja liste čekanja i nekoliko stotina postupaka manje u pretrpanim državnim klinikama, od kojih se u nekima čeka i do godine dana na postupak, te prekapacitirane ustanove imaju po dvije stotine postupaka više i da je pritisak na njih znatno veći.
Za parove je pak, bez obzira na realnost u našem zdravstvenom sustavu te na rezanje i nedostatak sredstava, čekanje na postupak u trajanju od 4, 5, 6 ili više mjeseci potpuno neprihvatljivo zbog protoka fertilne dobi pacijentica, čime se smanjuje šansa za uspješan postupak i uspješno liječenje. Ako to čekanje multipliciramo, jer se trudnoća tek u manjem broju slučajeva događa iz prvog pokušaja, vrlo brzo kumulativno dobijemo raspon od nekoliko godina. Zbog toga, u omogućavanju privatnim klinikama da ostvare ugovore s HZZO-om vidimo i mogućnost da se liste čekanja smanje, a osobama koje se liječe od neplodnosti osigura optimalno liječenje u boljim i kvalitetnijim uvjetima te u vremenskom roku koji osigurava veću uspješnost. Važno je napomenuti i da se dugim listama čekanja, uz poštovanje propisane procedure, pacijentice mogu dovesti u situaciju da prođu dob od 42 godine do koje se, sukladno Zakonu, imaju pravo liječiti na teret državnog proračuna u određenom broju postupaka unatoč tomu što nisu iskoristile maksimalan broj postupaka. Time im je sam sustav, neosiguravanjem adekvatnih uvjeta, uskratio stečeno pravo koje im važećim Zakonom istovremeno garantira.
Teško je točno reći koliko će se stanje pogoršati u odnosu na prošlu godinu, ali je prilično sigurno da će se vratiti na ono iz vremena kada je sav teret bio isključivo na državnim klinikama.
Bez namjere da problem osoba koje se liječe od neplodnosti ističemo pred problemima pacijenata i pacijentica s drugim dijagnozama čija prava zdravstveni sustav, svjesni smo, također vrlo često i nemilosrdno gazi, te bez namjere da zagovaramo privatne klinike i zdravstvene djelatnike, tražimo i želimo bolje uvjete, ekspeditivnije i kvalitetnije liječenje i kraće liste čekanja na postupke medicinski pomognute oplodnje.
U ovom trenutku Država taj problem može, barem djelomično, riješiti uključivanjem/ zadržavanjem privatnih klinika u sustavu liječenja neplodnosti pod transparentnim uvjetima jednakim za sve koji se prijavljuju na natječaj. No objavljivanjem navedenog natječaja pokazuje se da takva politička volja očito ne postoji, da je nemar za pojedinca – pacijenta eklatantan te da se, na taj način, planira još jedna ušteda na malom čovjeku – ne osobito značajna za širu javnost, ali za pacijente i pacijentice koje se liječe od neplodnosti još jedan uteg na ionako teškom višegodišnjem putu javne i privatne borbe za optimalno, učinkovito i kvalitetno liječenje.
