Kako je rođena Roda
Znate li kako se rodila Roda? Pitate li se? Nagađate? Ne mogu se sjetiti jesmo li ovu priču ikada stavile na papir, ako nismo, krajnje je vrijeme, jer neizrečeno postaje proizvoljno, a kako vrijeme prolazi sve je manje vjerojatno da će priča biti ispričana onako kako se zaista dogodila.
Početkom 2001. rodiljne naknade bile su vruća tema. 'Maksimalac' za drugih šest mjeseci upravo je bio smanjen na 1600 kuna i grupa zabrinutih i ljutih roditelja okupila se ispred Vlade na Markovom trgu upozoravajući, osim na povećan broj majki koji neće moći ostati sa svojim bebama punu godinu dana, i na ostale probleme s kojima se kao roditelji susreću u društvu koje je djeci i obitelji sklono samo deklarativno. Većina ovih roditelja okupila se oko roditeljskog foruma (prvog takvog na našim prostorima) Mame i bebe. Na taj sam forum naletila u rano proljeće iste godine kada sam kao trudnica krenula tražiti informacije o porodu i bebama te našla puno više od toga.
Vedrana, jedna od mama koja je prosvjedovala na Markovom trgu, u svibnju je gostovala u televizijskoj emisiji Latinici i Latin ju je pitao, kada je navodila probleme s kojima se susreću mladi roditelji, zašto ona ne osnuje udrugu koja bi se ovime bavila. Sjećam se kako se Vedrana nasmijala i rekla da ne bi imala vremena. Međutim, kada se vratila na forum, oduševljenje emisijom, njenim nastupom i idejom ponijelo nas je sve i Vedranu smo počele nagovarati da stane na čelo udruge koju bismo osnovali. Nitko drugi nije dolazio u obzir – niste tada niti morali poznavati Vedranu uživo, i preko foruma njena je karizma bila opipljiva, njezini postovi i argumenti jasni i neosporni, a opet tako ljudski i topli i bliski. Nakon nekoliko stranica uvjeravanja Vedrana je rekla: "U redu, nagovorile ste me." Istovremeno nas je upozorila da je udruga ogroman posao, da ona to niti želi niti može sama i da očekuje pravu predanost od onih koji se odluče na to.
Pozvala je sve zainteresirane da se nađemo, na tom prvom testu, hoće li nas se pojaviti dovoljan broj da možemo uopće razmišljati o osnivanju udruge. Prošle smo prvi test. Nas desetak okupilo se kod Boćarskog doma, na klupici blizu nasipa, jedne lijepe subote u lipnju. I tada je osnovana Roda, sve kasnije bile su potvrde i formalnosti. Nekoliko mama i trudnica, jakih i iznimnih žena od kojih je svaka imala potrebu vlastitim rukama izmodelirati svijet kakav želi za svoje dijete. Nismo sve bile tada na klupici. Neke su cure bile po drugim gradovima u Hrvatskoj, neke čak i u drugim državama, ali tada su bile s nama, kao i kasnije. Anamaria, Aleksandra, Davorka, Tina, Vedrana, Iva, Marina, Žana, Tamara, Arijana, Andreja, Jasna, Zrinka, Jasena, Sandra, Daniela....Pišem ova imena jer pamtimo prekratko, a želim zabilježiti svaku od tih žena, običnih koliko im je i ime obično, a neobičnih i jakih koliko je i svaka od vas kad se bori za svoje ideale, svoj svjetonazor i svoju djecu.
Novoj bebi trebalo je nadjenuti i ime. Naravno, prijedlozi su padali na forumu, jedan kojega se sjećam bio je i Amebe – Akcija mame i bebe. No, kada je jedna od forumašica predložila Roditelji u Akciji – RODA, to je bilo to, niti jedno drugo ime nije bilo istovremeno toliko točno i pamtljivo, što je na kraju potvrdila i forumska anketa. Roda je rođena.
Krenule smo "radno" - organizirajući već u lipnju tribinu o porodiljnim naknadama. Paralelno smo pripremale i Statut nove udruge, te osnivačku skupštinu koju smo planirale za jesen, kada se ljudi ponovo okupe u Zagrebu. Iako formalno još neosnovani, krajem kolovoza podijelili smo ministrima tadašnje Vlade pisma u kojima smo upozoravali na posljedice smanjenja porodiljnih naknada, ali i s našim prijedlozima i viđenjima kako usmjeriti društvo prema djeci i roditeljima.
U kišno popodne 5. rujna 2001., našli smo se u prostoru CESI-ja, nas petnaestak, na osnivačkoj skupštini. Svečanost se osjetila u zraku, ali ipak smo bili dovoljno kratkovidni da događaj ne zabilježimo fotoaparatom pa ne postoje slike koje pokazuju kako smo izglasali statut, izabrali prvi Upravni odbor i predsjednicu...
Kao i svaka priča s poroda, i ova je drugačije napisana danas nego što bi bila napisana prije šest godina. Činjenice se nisu promijenile, ali neki osjećaji i perspektive svakako jesu. Ono što je najzamjetnije kada pogledam unatrag je koliko smo bile nesvjesne veličine onoga što radimo, ali i s kolikom smo predanošću prihvaćale sve nove zadatke koji su se postavljali pred nas, kako za ništa nismo rekli "ovo nam je preveliko", "ovo ne možemo". I danas je tako.
Sretan rođendan, Rodo!
