Prije nekoliko tjedana, oglasili smo jedinstvene radionice Hand in Hand Parenting-a koje su u prostorijama udruge Roda izvodile kolegice iz udruge Kapcsolódó Nevelés Egyesület (Povezujuće roditeljstvo) iz Mađarske u sklopu projekta Creating Support for Parenting in Central Europe (Erasmus+).
Interes za radionice je bio iznimno velik, i usprkos virozama koje haraju Zagrebom (i zbog kojih su mnogi prijavljeni sudionici morali odustati), javno predavanje i dvije radionice održani od 18. - 20.1. bile su popunjene. Neke od tema bile su kako se nositi s tantrumima i osjećajima povezanim s njima, kako zadržati hladnu glavu u teškim i stresnim situacijama s našom djecom te kako postaviti granice.
Pomoć! Tantrumi!
Na javnom predavanju o tantrumima, ili izljevima bijesa, svim roditeljima je laknulo kad su čuli da su tantrumi dobri za djecu i da se događaju svima (pročitajte više o trantrumima ovdje). Predavanje je bilo interaktivno i prisutni roditelji su postavljali pitanja i glumili situacije (i rješenja).
Ljudi su društvena bića, a moderni način života nas udaljuje jedne od drugih. Život u većoj zajednici je prirodniji za čovjeka te odgovaranje na djetetove potrebe je podijeljeno na više osoba što uvelike olakšava tu tešku zadaću. Danas su roditelji pod velikim teretom neprirodne samoće te društvenom prihvatljivim bremenom da moraju moći sve sami. Zašto je to toliko teško roditelji su imali priliku naučiti na slikovit način. Svako dijete se rađa s osjetljivim radarom koji traži vezu u vanjskom svijetu koja će mu reći da je sve u redu i postoji netko tko će brinuti o njemu. Kad se veza uspostavi, dijete može optimalno napredovati. Ukoliko se ta veza raskine, radar se ponovo aktivira, a racionalni dio mozga ne može funkcionirati. I tu dolazi do tantruma.
Kada su roditelji počeli govoriti o vlastitim iskustvima, primjetili su sami da je problem bio lakše rješiv ukoliko su oni bili smireni. Tada im je bilo lakše uspostaviti vezu u komunikaciji s djetetom. Ako bi uspjeli prebaciti problem u igru, još je lakša bila situacija.
Ali nije svaki dan jednostavno i nisu roditelji uvijek smireni. Zatrpani su obvezama pa se i njima racionalni dio mozga gasi kako bi se mogao upaliti radar tražeći vezu i sigurnost. Da bi izbjegli gašenje, jako dobro je uspostaviti vrijeme slušanja i imati partnera za slušanje. To mogu, ali ne moraju biti supružnici. Ali važna su pravila slušanja - usredotočenost partnera, poštivanje problema bez davanja savjeta. To je vrijeme za izbaciti problem na vidjelo zajedno sa svim lošim i dobrim emocijama koje se vežu uz njih.
Postavljanje granica
Djetetu ćemo ponuditi vrijeme za slušanje na njima primjeren način. Njihovo posebno vrijeme s roditeljem kad će se raditi samo ono što dijete želi (na siguran način) bez distrakcija okoline i bez krutih pravila. Vrijeme neka bude ograničeno i naglašeno da je samo njihovo.
Postavljanje granica ne treba uvijek biti strogo i kruto. Granice možemo postaviti i na "zabavan" i siguran način. Npr. ukoliko dijete uporno želi dirati kablove koji izlaze iz televizora, možemo mu dozvoliti da se poigra s njima dok smo mi prisutni i nakon što smo isključili struju u tom dijelu stana. To mu jasno damo do znanja i dozvolimo mu igranje. U isto vrijeme mu objasnimo kako se ti kablovi diraju samo kada smo mi pored njih, nikada kad su sami. (ovo je meni bio super primjer, ali ne znam koliko će se ljudi "zakačiti" za to, da to baš i nije dobra ideja?
Također, ako imamo dijete koje se voli penjati na visoke (i opasne) stvari kao što su police za knjige, možemo mu polagano prići, s osmjehom te ga pohvaliti kako se visoko popeo. Tada kažemo kako znamo da se voli penjati i kako vidimo da uživa. Nakon toga objasnimo kako penjanje baš i nije sigurno, no kako ćemo danas ići u park te naći visoku spravu na koju će se moći penjati, dok smo mi uz njega i pazimo na njegovu sigurnost.
Vježbali smo slušanje; usredotočenost partnera na naše izgovorene riječi te poštivanje problema bez davanja savjeta. Na vidjelo su izašle razne emocije - bilo je čak i suza.
Roditeljima treba podrška i kontinuirane edukacije da bi se mogli lakše nositi sa izazovima koje nosi roditeljstvo djece svih dobnih skupina. Ovakve radionice prilika su da roditelji saznaju da nisu sami, te da vježbaju kako se nositi sa izazovima u sigurnom okruženju. Nitko od nas nije savršen roditelj, no radom na sebi i novim informacijama, možemo postati bolji i sigurniji. Iako griješimo, djeca su fino ugođena i odgovaraju na svako naše nastojanje boljeg međusobnog povezivanja. I nema straha da smo propustili priliku. Sigurno će se dogoditi još pokoji tantrum kada ćemo moći vježbati naučeno. I ne zaboravite se igrati!
