Tate i stereotipi

Sudjelujući nedavno sa svojim kolegama na jednom intervjuu za zaposlenje u ulozi poslodavca, nemalo sam se iznenadila pitanjima postavljenim kandidatima. Godinama upozoravam intervjuere na neprihvatljivost pitanja o roditeljstvu kojima bi mogli diskriminirati kandidatkinje, no nisam očekivala da će u selekcijskom razgovoru muškarci pitati muškarce o njihovim roditeljskim obavezama i vremenu do kojeg moraju preuzeti dijete iz vrtića. U razgovoru pod pauzom ti mladi muškarci razgovarali su o tome kako vrtićke tete pristupaju njihovoj djeci i koliko su zadovoljni vrtićem koji pohađa njihovo dijete. Vremena su se zaista promijenila!

Danas je sve više mladih – i ne tako mladih – očeva svjesno važnosti svoje uloge i preuzima odgovornost za nju. Sudjelujući u kućanskim poslovima u većoj mjeri nego prethodne generacije i preuzimajući brigu o djeci oni žive svoju roditeljsku ulogu na način na koji njihovi očevi to nisu činili. Najčešće nemajući nikakav uzor u svojoj obitelji ni okolini dok su odrastali, muškarci danas sami osmišljavaju i stvaraju model suvremenog, uključenog i brižnog oca.

Taj odmak od tradicionalnog poimanja roditeljstva i tradicionalne muške uloge postaje sve vidljiviji u svakodnevnom okruženju – parkovi su puni očeva koji brinu o svojoj djeci, muškarci dolaze na roditeljske sastanke i odlaze s djecom na liječničke preglede. No jedna je dimenzija tradicionalnog pogleda na rodne uloge još ostala često prisutna roditeljstvu, osobito kod očeva – radi se o načinu na koji doživljavaju svoje sinove i kćeri.

Istraživanja dosljedno pokazuju da su očevi u prosjeku tradicionalniji od majki kad su u pitanju rodne uloge – kako odraslih, tako i djece. Osobito se to ispoljava u usmjeravanju djeteta u određena ponašanja koja se stereotipno pripisuju određenom spolu (npr. poticanje ili suzbijanje ispoljavanja emocija, odlučnosti ili fizičke aktivnosti, ovisno o tome radi li se o djevojčici ili o dječaku), kao i u oblikovanju interesa djeteta putem stereotipnih igračaka ili aktivnosti. Tako će npr. očevi češće od majki pokušati ograničiti interes djeteta za igru s nestereotipnom igračkom (npr. akcijski junaci za djevojčice ili lutka za dječake) ili slobodnom aktivnošću (npr. ritmika za dječake ili nogomet za djevojčice). Oni u komunikaciji s djecom češće od majki iskazuju rodne stereotipe ("djevojčice su takve", "dječaci ne bi trebali…") i time im šalju poruku da im je budućnost unaprijed zadana.

 Zanimljivo je da su očevi tome bitno više skloni kad se radi o sinovima. Dok mnogi očevi sa simpatijom gledaju kako njihova kći u igri, ponašanju, odijevanju ili interesima "osvaja" prostor donedavno rezerviran samo za dječake, s očitom će nelagodom obrnuto dozvoliti svom sinu, pružajući mu time manje mogućnosti izbora nego svojoj kćeri. Ovo je posebno primjetno u obiteljima gdje postoje samo sinovi. Time zapravo dječaci bivaju više zakinuti od djevojčica!

Zanimljivo je i da, iako očevi u prosjeku pokazuju veći interes za mušku djecu, oni fizičku nježnost i bliskost češće iskazuju prema djevojčicama, šaljući time snažnu poruku djeci oba spola. Također je vidljivo i veće zaštitničko ponašanje prema djevojčicama i manje slobode u radijusu njihova kretanja. Kako odrastaju, očevi su skloniji poticati djevojčice na "ženstveno" ponašanje i obeshrabrivati u natjecateljskim i kognitivnim aktivnostima.

Zbog toga odgovorno očinstvo svakako mora uključiti i promišljanje o vlastitom sustavu uvjerenja i ponašanja u vezi s poštovanjem i ravnopravnošću oba spola, kako bi takav sustav vrijednosti mogli prenijeti na svoju djecu. Očevi koji imaju suvremeni pogled na rodne uloge u pravilu su angažiraniji u kućanstvu i u brizi oko djece, što ima za posljedicu kvalitetniji bračni odnos, a njihova djeca u prosjeku imaju više samopouzdanja i manje problema u ponašanju od djece čiji očevi dijele tradicionalna uvjerenja oko rodnih uloga. 

Kćeri očeva koji su manje skloni rodnim stereotipima u prosjeku dosežu više obrazovne razine i češće biraju zanimanja u okviru STEM područja, što ima dalekosežni utjecaj i na njihovo financijsko stanje u budućnosti. Jednostavno, vjera oca u sposobnosti njegove kćeri, kao i pristup i stav o ženama općenito, snažno oblikuje sliku o sebi koju njegova djevojčica gradi.

Dozvoljavanje, pa i poticanje djece (budući da ga kultura ionako sustavno ograničava) oba spola da se razvijaju u skladu sa svojom jedinstvenom ličnošću umjesto prema modelu plavog i ružičastog kalupa koji se i dan-danas spremno nudi predstavlja priliku za razvoj bogate osobnosti djeteta i optimalnog razvoja njegovih potencijala.

Otac koji staje iza svoje kćeri koju zanima robotika ili sina koji se želi baviti plesom daje djetetu poruku prihvaćenosti i sigurnosti. Tata koji se mazi sa sinom i nježno mu tepa ili pred njim pokazuje tugu daje mu dragocjen poklon na duge staze – pouzdanje da su i emocije ranjivosti i nježnosti važan dio bivanja muškarcem. Otac koji pred sinom i kćeri ne komentira žene na degradirajući način i na vrednuje različito žene i muškarce omogućit će razvoj budućih žena i muškaraca koji sebe i druge vide kao jedinstvene osobe vrijedne poštovanja, bez obzira na spol.