Polazak djeteta u školu – sa šest ili sedam godina?

Polazak u osnovnu školu je prva bitna velika promjena za dijete, koje se u predškolskoj dobi naviklo na vrlo malo i skromno ograničenu slobodu ponašanja, razmišljanja, doživljavanja... a koju sada trebaju smijeniti školske obveze. Zato je prije polaska u prvi razred osnovne škole nužno da djetetovo učenje u svim aspektima psihofizičkog razvoja dosegne određen stupanj, koji se ocjenjuje pojmom "zrelosti" za pohađanje škole.

Ukupna zrelost djeteta, nužna za uspješni polazak u prvi razred osnovne škole, podrazumijeva usvajanje niza bitnih karakteristika, vještina, sposobnosti. Sumativno, neka opća "psihička" priprema za školu obuhvaća:

• adekvatan stupanj razvoja sposobnosti opažanja i promatranja;
• bitne spoznajne sposobnosti: shvaćanje prostornih odnosa (lijevo-desno, gore-dolje, ispred-iza, itd.) i vremenskih odnosa (npr. gledanje na sat, pojam jučer-danas-sutra); sposobnost klasifikacije (po klasama, hijerarhiji i slično); razvrstavanja stečenih saznanja (npr. nadređeni i podređeni pojmovi)
• adekvatan stupanj razvoja govornih sposobnosti i bogatstvo rječnika;
• poticanje djece na šetnje po gradu i upoznavanje grada, kupovine - u svrhu razvoja orijentacije i socijalnih vještina, te vještina snalaženja u prometnim situacijama;
• radni odgoj: stvaranje radnih navika: samoposluživanje, kulturno-higijenske navike (oblačenja, obuvanja, prehrane, održavanja osobne higijene itd.); njegovanje kulturnog ponašanja - za stolom, kulturno pozdravljanje i obraćanje starijima i slično; dobro je uopće na različite načine dijete "zaposliti" i potaknuti njegovu svijest da se osjeća korisnim;
• rad s papirom i olovkom omogućuje poticanje likovnog izražavanja djetetova doživljaja svijeta, a potiče i sposobnost kontrole i samokontrole kod djeteta;
• društvena priprema djeteta za osnovnu školu: specifično obuhvaća spoznaju o poželjnom odnošenju prema učitelju; potiče se razvoj povjerenja, uz poštivanje rada uopće; djetetu se "približuje" opis poželjnog odnosa prema drugoj djeci i vlastitoj obitelji; specifičnije, nastoji se razviti pozitivni stav prema radu i redu u školi.

Premda ovakva eklektička "podjela" polazi s različitih teorijsko-praktičnih polazišta, cilj joj je ponuditi pregled potrebnih akcija i područja s ciljem kvalitetne i svestrane pripreme djeteta za polazak u osnovnu školu.

No nakon kratkog uvida u to što sačinjava tzv. "spremnost djeteta za polazak u osnovnu školu", dobro bi bilo razmotriti pitanje o poželjnoj kronološkoj dobi djeteta za optimalno polaženje osnovne škole, dakle dilemu sa 6 ili 7 navršenih godina života ?

Naime, aktualna formalna, a uistinu "fiktivna" granica zrelosti djeteta za osnovnu školu je navršenih 6 godina života s zaključno 31. 3. tekuće godine. Dakle, djeca koja su rođena tog datuma polazila bi osnovnu školu s otprilike 6 i pol godina.

U testiranjima pripremljenosti djece za polazak u osnovnu školu, koja osobno provodim u "vlastitim" dječjim vrtićima već 13 godina, usporedbama uratka (u testovima) djece rođene prethodne godine (u ovogodišnjem slučaju 1995-e) i djece rođene tekuće godine (1996-e), redovito sam dobivao podatke koji ukazuju na nešto bolji, katkad i statistički značajni bolji uradak djece rođene ranije, jasno – u prosjeku. Dakle, ovaj podatak ukazivao bi na poželjnost kasnijeg polaženja u osnovnu školu, dakle sa 7 navršenih godina. Međutim, osobno smatram da je situacija puno "dramatičnija" ukoliko se uzme u obzir tzv. socio-emocionalna zrelost djeteta za polaženje osnovne škole, koja je češće razlog odgode polaska pojedinog djeteta u školu. Naime, "neozbiljnost", nesamostalnost, uz posljedičnu kratkotrajnost ili nedovoljnu usmjerenost pažnje djeteta na zadatak, češće je razlog odgode polaska djeteta (barem u slučaju djece koja su polazila dječje vrtiće u kojima sam zaposlen). U ovom slučaju, polazak sa 7 godina bio bi još poželjniji.

Jasno, kontraargument bi se mogao doticati velikog broja djece dobi od 6 godina koja su uistinu psihofizički posve ili dovoljno spremna za polaženje osnovne škole, i u psihofizičkom, i u socio-emocionalnom pogledu, a i u pogledu samostalnosti. Međutim, "skokovitost" ritma razvoja djece predškolske i rane školske dobi i u ovom slučaju ostavlja mjesto sumnji. S druge strane, uistinu bi se strogo pridržavanje "normativa" kasnijeg polaska u školu (sa 7 godina) pokazalo kao inhibitor natprosječno psihofizički razvijenih šestogodišnjaka, kojima bi još jedna godina u predškolstvu, usprkos svim potencijalnim obogaćenjima programa, individualiziranom radu, zalaganju odgajatelja – bila uistinu monotona i dosadna, s aspekta takvog djeteta.

Vraćajući se na dilemu da li je poželjno da djeca polaze osnovnu školu sa šest ili sedam godina, potrebno je prije svega postaviti pitanje: kakvu osnovnu školu ?

Pa baš onakvu kakva se dugoročno (nadam se) predviđa, reformom obrazovnog sustava. U tekućem procesu reforme školskog sustava, autor članka bi istaknuo nekoliko svojih "neznanstveno" utemeljenih opservacija: ponajprije, humanistička razvojna koncepcija predškolskog odgoja i obrazovanja danas je u usporedbi s "zastarjelom" koncepcijom osnovnog školstva bitno drugačija. Dijete je u predškolstvu naviklo na veliku slobodu i mogućnost izbora, koja se u sadašnjem sustavu školstva u prvom razredu osnovne škole drastično i "naprasno" reducira. U svakom slučaju, neka djeca taj "nagli preokret" doživljavaju kao "šok", i otežano se prilagođavaju školskim zahtjevima. "Ne mogu sjedati na miru", žale se učitelji. S jedne strane, to je i iz razloga da na to nisu "navikli" u vrtiću.

S druge strane, moderne generacije djece odrastaju u doba tehničke revolucije, kompjutera, "Playstationa", "Pokemona". U svakom slučaju, u jednoj puno dinamičnijoj eri. U kojoj se do nekih saznanja dolazi puno brže i ranije (ali pretežito samo iz područja spoznajnog razvoja djece), a do nekih relativno kasnije (može se zamijetiti da su djeca puno "zaigranija" ili "manje ozbiljna" nego ranije: u prijevodu, da manje razumiju pojam odgovornosti, radnih navika, obaveze. Primjetno je i da roditelji katkad zanemaruju važnost osamostaljivanja djece, i u fizičkom i u emocionalnom pogledu. Posljedica toga je teškoća samostalnog snalaženja djece u prihvaćanju školskih obveza.

S ovog aspekta promatrano, izgleda da je nužno da se školski sustav što prije maksimalno prilagodi modernim generacijama djece, njihovim realnim potrebama i humanističkog kontekstu. Ukratko, učenje kod djece u dobi 6 ili 7 godina treba biti što više nalik igri, a prijelaz iz vrtića u školu trebao bi biti što bezbolniji. Umjesto naglog "skoka" iz bezbrižne igre do strogih obaveza, potrebno bi bilo u starijoj vrtićkoj dobi "uozbiljiti" igru, i omogućiti djetetu da kroz igru shvati pojam obaveze i odgovornosti. S druge strane, boravak u školi i školsko učenje u prvim razredima osnovne škole trebao bi nalikovati što više na igru. A tome "novi" ili "europski" sustav školstva i teži.

U međuvremenu, dok uistinu ne dođe do "ljekovite" preobrazbe cjelovitog školskog sustava, osobno bih predložio među-soluciju, a koja bi mogla omogućiti kasniji polazak u školu (tako da primjerice granica "školskog obvezništva" ne bude 31.3. nego 1.1. odnosno 31.12. prethodne kalendarske godine). Ali istovremeno bi trebalo omogućiti fleksibilnost kriterija za upis djece u školu, tako da izuzetno psihofizički zrelim šestogodišnjacima (rođeni možda i 31.8.) bude omogućeno da ranije pođu u osnovnu školu.

Naravno, dugoročno rješenje bi svakako bilo ono koje je predviđeno reformom školstva, s postupnim prijelazom od bezbrižnih igara do "strožih" obaveza.