Priča o mom dojenju je poput rijeke. Ispočetka divlje, pune brzaca i virova: medikalizirani porod, razdvajanje u rodilištu, loš položaj, ragade, bol, plač, odbijanje jedne dojke, ravne bradavice.
S vremenom rijeka postaje mirnija, šira, iščezavaju prepreke jedna po jedna, stižu dobri savjeti i podrška, učimo polako dojiti i dijete i ja. Nakon dva-tri mjeseca ponosno konstatiram da nemamo više problema, dojenje postaje lijepo i spokojno.
Nakon 6 mjeseci počinjemo dohranu, sramežljivo i polako. Uviđam da moje dijete nije od onih koji su ludi za hranom, još dugo mu je moje mlijeko glavno.
Preživljavamo polazak u jaslice i moj povratak na posao. Tu je bilo par brzaca, najsmješniji je bio onaj da će mi se mlijeko "svariti" dok je maleni u jaslicama, kao da je kravlje, u tetrapaku na +37, a ne u mojim dojkama gdje čeka podoj da se napravi, čisto i mirisno. Ljudi ne znaju, ne bave se dojenjem.
Moje Rode, kojih dvadesetak, par liječnika u Hrvatskoj, pokoja patronažna, samo oni znaju više, daju vjeru mojoj rijeci.
Prolazi godina, dvije, tri, moje dijete polako prorjeđuje podoje, samo, uz moju strpljivost i uzdanje u mudrost prirode. Tu i tamo pokoje iznenađenje, neko neugodno, neko ugodno. Jedno od ugodnijih - par dragih riječi njegove tete u vrtiću, kojoj ga svakodnevno povjeravam. Tuđa iskustva, nova istraživanja, pisma daju mi snagu i zamah. He, tiha rijeka brege dere.
I nakon gotovo 5 godina, moje unatoč-svemu-dugodojeće dijete, ili točnije, dijete mame koja unatoč svemu i dalje doji, pred spavanje mi kaže: "Baš je lijepo imati mamu i papati mamino mlijeko cijelu noć. I cijeli dan papati mamino mlijeko. To je baš lijepo." A ja se nasmiješim i nastavljam teći, šira nego ikada prije.