Postoje znanstvena istraživanja koliko je u stvari "prirodno" dojiti dijete. Ljudska vrsta je stara milion godina, uz to je naslijedila dojeće običaje vrste primata, stare 65 milijuna godina. Duljina dojenja je, nakon tolikog niza godina i naraštaja, zapisana u našim genima. Problem je jedino u tome što je znanstvenicima teško taj kod pročitati, jer od (nedavnog) postanka današnje civilizacije, društvo intenzivno utječe na trajanje dojenja.
Znanstvenici imaju nekoliko teorija o prirodnom trajanju dojenja:
- za veće primate, trajanje dojenja je dok se porođajna težina učetverostruči, a to je za ljude otprilike 27-30 mjeseci
- primati doje dok mladunče dosegne trećinu svoje odrasle težine. što je za ljude 4-7 godina, ili dok ne dosegnu određeni postotak težine majke, što bi analogno za ljude bilo 2,8 do 3,7 godina
- čimpanze i gorile doje 6 puta duže od duljine trajanja trudnoće, analogno za ljude bi to bilo 4,5 godina
- većina primata doji dok mladunče ne dobije svoje prve trajne zube, a ljudi ih dobiju oko 5. ili 6. godine
- naš evolucijski razvoj napravio je organizam koji postiže vlastiti imunološki sustav s oko 6 godina, što sugerira da su u ljudskoj prošlosti majčina antitijela bila na raspolaganju djetetu do te dobi
Zaključak je da su ljudi napravljeni tako da se kao vrsta uspješno razvijaju uz dojenje 2 i pol godine do 7 godina. Prirodna selekcija je preferirala djecu s jakom, genetski uprogramiranom potrebom za dojenjem nekoliko godina. Današnje razvijeno društvo može nadoknaditi potrebe djeteta za hranjivim sastojcima i drugom hranom osim majčinog mlijeka, te može donekle kompenzirati potrebu za antitijelima upotrebom antibiotika, cijepljenja i većom higijenom. Ali psihičke i emotivne potrebe i potrebe za poticanjem kognitivnog razvoja koje dijete ima, a genetski je zapisano da ih zadovoljava kroz dojenje, teže se mogu nadoknaditi nečim drugim.
No današnje društvo je nemilosrdno u pokušajima ograničavanja dojenja na godinu dana. Preporuke raznih međunarodnih organizacija, govore o tome kako bi "trebalo dojiti do godinu dana, a dalje po želji majke i djeteta". Ovaj drugi dio preporuke se često prečuje. WHO preporučuje do dvije godine, a kasnije po želji majke i djeteta.
Majke obično pripisuju autoritet za trajanje dojenja pedijatrima. Pedijatri slijede razne upute pri tome. Postoji velik broj pedijatara koji pokušavaju slijediti opći trend što ranijeg osamostaljivanja djece, pa preporučuju ograničavanje dojenja na godinu dana. To zapravo ima suprotan učinak i odgađa osamostaljivanje djeteta jer mu se uskarćuje sigurna baza oko koje će graditi svoju sigurnost. Neki pedijatri pretpostavljaju da majka želi odviknuti dijete od dojenja čim je prije moguće, kako bi ona bila slobodnija, pa preporučuju dojenje do godine dana, jer iza toga "nema tako važnih prednosti za bebu".
Ubrzan ritam življenja današnjeg društva je u kontradikciji s vezanošću majke i djeteta kroz dojenje. Neograničeno dojenje se smatra neusklađeno s modernim načinom življenja. Jedna od predrasuda doktora se osniva na tome da je naša kultura fascinirana dojkama kao seksualnim organom, pa je neprimjereno npr. dojiti dijete koje o tome može pričati ili koje se može sjećati dojenja. Sve te predrasude su nastale iskrivljenim, neprirodnim pogledom na dojenje.
Nije važno kako su predrasude nastale, rezultat je takav da današnje društvo gleda na dojenje iza godine dana kao nešto neprirodno, što jako otežava majkama odluku o produženom dojenju.
Moje mišljenje je da majka i dijete trebaju dojiti koliko god žele i da se dijete treba odviknuti od dojenja postepeno i samostalnim odlukama. Iako već imam dug staž u dojenju, trebalo mi je dosta vremena i teško nađenih informacija da dođem do takvog mišljenja. Jer je utjecaj okoline na mene bio dovoljno jak da mi bude neugodno što dojim dijete od dvije godine. Više mi nije neugodno, zbog informacija koje sam dobila kroz ovu edukaciju i komunikaciju s drugim mamama u Rodi. Saznala sam da su moji osjećaji i nagonski postupci u vezi dojenja, opravdani.
Dojenje djeteta od dvije, tri godine je nešto posebno. Kod male bebe možemo vidjeti da je dojenje smiruje i zadovoljava njenu glad, da nakon dojenja mirno zaspi. Ali veće dijete je u stanju izraziti riječima i gestama svoje emocije vezane uz dojenje. Sreću. Nema ljepše nagrade za veslanje "protiv struje".
Renata