Proces vezivanja za novo dijete počinje znatno prije nego sam porod. Ipak, događaji vezani za porod snažno utječu na majčine osjećaje prema novom djetetu.
U vrijeme dok sam bila studentica, novorođenče su odmah nakon poroda umatali u sterilnu dekicu i odnosili ga na odjel za novorođenčad, kao da mu o tome ovisi život, a majka je ostala molećivo gledati za djetetom umirući od želje da ga drži u rukama.
Istraživanja o prvom kontaktu s djetetom pokazala su da majke svoju novorođenčad dodiruju vrlo oprezno, vrhovima prstiju, a potom ih priviju na grudi, kožu na kožu. Ovakav način stvaranja prvih veza zapravo je samo rezultat kulturoloških navika, "rezultat" trenutačnog razdvajanja majke i djeteta. Tijekom moje specijalizacije, počeli smo nakon poroda stavljati dijete majci na trbuh umjesto da ga odmah stavljamo u grijač. Ako majka privije svoje dijete tako da bude "koža na kožu" i ako su oboje pokriveni jednim pokrivačem, beba ne treba nikakav grijač, majka je "grijač" - i to tako treba biti. U normalnom porodu majka automatski podiže dijete sebi na grudi i obgrli ga rukama i tako su u vezi preko kože cijelim prednjim dijelom tijela. Majka zna da je beba njezina, da treba topao i ugodan doček istog časa.
Porod ima i za oca vrlo veliku važnost. Što više sudjeluje u procesu, to je bolje. Margaret Mead je jednom rekla da mnoge kulture izbacuju očeve iz poroda jer bi se moglo dogoditi da ih to iskustvo učini vrlo posesivnim prema rođenoj djeci. Vjerujem da bi nazočnost očeva na porodu i njihovo sudjelovanje, naravno ne kao šefova ili spasitelja, nego kao svjedoka u tom začudnom trenutku, pomoglo uravnotežiti svijet uopće.
Ni prvi ni drugi put nisam dopustila da moje bebe budu odnešene na pedijatrijski odjel nakon poroda, jer sam bila svjesna kako je tamo ugođaj drukčiji od onog koji sam željela za njih. One su upravo provele 40 tjedana slušajući otkucaje moga srca i uživale su u toploj kupki moje maternice, u mraku. Na odjelu ih smještaju u odvojene malene boksove, same i pod fluorescentnim svjetlom i to 24 sata na dan. Znala sam da je prirodno cijela moja fiziologija oblikovana tako da moja beba i ja stvorimo čvrstu vezu. Kolostrum, prvo mlijeko sadrži antitijela koja su optimalno prilagođena zaštiti beba od bakterija, a bebino sisanje prsa stvara hormone koji pomažu stezanje maternice. Novorođeno dijete ima sposobnost vizualnog kontakta upravo na udaljenosti od dojke do majčinih očiju. Gledati u bebine oči i vidjeti da uzvraća pogled, držati je na grudima dok spava u dodiru "koža na koži" - sve te događaje postavila je priroda kao "ljepilo" koje nastavlja uspostavljati vezu između majke i djeteta započetu u maternici. Znala sam da su ta iskustva vrlo važna za oboje.
Novorođene bebe nose se na odjel uglavnom da se "operu" poslije poroda. Tijekom kupanja dogodi se da se novorođenče pothladi a tada ga sestre ne žele vratit majkama dok se tjelesna temperatura ne stabilizira. Pitam se zašto kupaju bebu i pothlađuju je? Zašto nepotrebno obavljati taj ritual, zašto jednostavno ne ostaviti majku i dijete zajedno?
Nakon prvog poroda odvedena sam na odjel za babinjače, ali sam Annu zadržala uz sebe. Bojala sam se svoje poslijeporođajne ranjivosti. Vidjela sam mnogo žena koje su pokolebane ponašanjem osoblja i nisam željela riskirati da se posvađam sa sestrama zbog njihovih pravila koja određuju kada ću držati svoje dijete.
Znala sam da je priča o tome kako je boravak u bolnici nakon poroda relaksirajući i umirujući samo obična mitologija. Željela sam biti kod kuće, tako da sam nakon oba poroda isti dan otišla kući. Prvih nekoliko tjedana života ključno su razdoblje za prilagodbu i bebe i roditelja. I danas mi je žao što tada nisam provela još više vremena sa svojim novorođenim bebama. Provedena istraživanja iznova i iznova pokazuju kako su ti prvi tjedni života ključni i za zdravlje djeteta.
Dr. John Kennell pionir je na polju neonatalne skrbi. Pojam djeteta "visokog rizika" odnosi se na svaku bebu čije stanje zahtijeva intenzivan medicinski nadzor prvih nekoliko dana, tjedana ili mjeseci. Većinom su takva djeca prijevremeno rođena. Njihovi tjelesni sustavi nisu funkcionalno dozreli, te su moguće komplikacije s disanjem, prehranom i infekcijama.
Dr. Kennell i njegov kolega dr. Marshall Klaus, bavili su se pitanjem kako uopće spriječiti visoki rizik za novorođenče. Njihova istraživanja, prvo o vezi majke i djeteta, a potom o vezi između roditelja i djeteta, pokazala su da su majke čije su bebe ostale s njima od rođenja nadalje uspostavile bolju vezu i bile puno pažljivije prema potrebama svoje bebe nego je to slučaj sa bebama koje su odnesene na dječji odjel kako bi se o njima brinuli «stručnjaci». Te su bebe također zdravije i općenito inteligentnije mjesecima, pa čak i godinama poslije. (ljudska duša i psiha su, međutim, vrlo prilagodljive. Odvajanje ne mora nužno prouzročiti nepopravljivu štetu.)
Istraživanja Klausa i Kennella pokazuju ono što bi trebalo svima biti jasno - da ljudski dodir i skrb imaju mjerljiv učinak na bebino zdravlje. Jedno istraživanje o učinku dodira na bebe, poznato kao "taktilna stimulacija" - vrlo zorno pokazuje kako je skupina prijevremeno rođenih beba koja su redovito bile dodirivane bitno brže dobivale na težini nego djeca koja su bila ostavljena bez dodira, iako su obje skupine bile na istom programu prehrane. Slična studija sveučilišta u Miamiu pokazala je da su bebe koje su bile dodirivane znatno ranije otpuštane iz bolnice – na čemu su ušteđene tisuće dolara po djetetu.
Dodir je tako jednostavan, tako instinktivan. Trudnice automatski dodiruju svoj trbuh, šaljući tako svom nerođenom djetetu ljubav i energiju, kao da se pripremaju za vrijeme kada će se ono roditi. Zato se moramo zapitati kako je uopće stvoren sustav u kojem se bebe odvajaju od ljubavi i dodira svojih roditelja u prvim minutama života i šalju da budu same u dječjem odjelu kojim upravljaju potpuni stranci. Nijedan sisavac ne ostavlja porod bez pažnje i svi oni doje mladunčad odmah nakon rođenja, kao što to rade ljudi. Majka medvjedica je najopasnija kad brani svoju mladunčad. Mnoge bi majke trebale iskoristiti to pravilo.
Promatrajući kulturološki, svi smo pomalo pridonijeli suptilnom i ne tako suptilnom zlostavljanju naših osjetljivih novorođenih beba u ime znanosti, djelomično iz straha i nevjere u vlastite prirodne instinkte. Jedan od takvih primjera je stavljanje srebrnog nitrata ili erytromicina u obliku masti u oči novorođenčeta radi prevencije gonokokne infekcije. Zašto to raditi svim bebama, čak i onima čije majke nisu oboljele od gonoreje ili klamidije? Osobno sam pismeno zahtijevala da se mom djetetu ništa ne stavlja u oko nakon poroda. Bila sam posve sigurna da nemam gonoreju niti klamidijsku infekciju te nisam dopustila da moja beba prolazi takav tretman. Pismeni zahtjev je oslobađao bolnicu bilo kakve odgovornosti, i to tako treba i biti.
Podvezivanje pupkovine odmah nakon rođenja je još jedan primjer vrlo stresnog čina nad našom novorođenčadi. Neposredno nakon poroda djetetovo srce i pluća prolaze dramatične promjene adaptacije relativno brzo. Iz vodene sredine u kojoj ga majka hrani preko pupkovine dijete prelazi u zračni okoliš gdje se pluća moraju proširiti i tako započeti proces disanja. Dok se ova promjena događa, pupkovina i dalje pulsira, čak i nakon poroda, pa beba ima još uvijek stari sustav oksigenacije koji obavlja dio posla dok se novi sustav polako uspostavlja. Prekidom pulsacija u pupkovini tjeramo bebu da vrlo brzo mora prijeći, brže nego li je potrebno, na sustav izvanmaterničnog života – na zračni okoliš. Mnoge majke i liječnici misle kako je moguće da bebe vjerojatno osjećaju paniku zbog nedostatka zraka.
U najvećem broju normalnih poroda beba se može položiti na majčin trbuh i pričekati da pupkovina spontano prestane pulsirati. Pritom su bebe često vrlo mirne. Nježno dišu i ne plaču. Zapravo, majke i očevi su ponekad zabrinuti da nešto nije u redu kad je beba mirna nakon poroda. Roditelj, naravno, očekuje ono što ga je njegova kultura naučila – dijete koje vrišti i plače, jer je to "normalno". (prisjetite se samo da ono što je normalno u ovoj kulturi nije uvijek i ono što je zdravo). Prethodni je naraštaj opuštenu bebu koja ne reagira smatrao "normalnom". Medicinska sestra, prijateljica dr. Bethany Hays, prisjeća se kao je na prvom porodu gdje je primjenjena Lamazova metoda pomislila kao nešto nije u redu, jer beba nije isti čas počela plakati!