Iz dnevnika Andree Robertson: Susret s Rodama

Vrijeme je za zrakoplov kući.
Ovo je bila fascinantna turneja – svaka radionica koju sam održala bila je potpuno različita: iako je tema uvijek bila 'aktivan porod', sastav svake grupe bitno se razlikovao.

Prvi program bio je u Hullu, za projekt doularenja u zajednici i grupa se uglavnom sastojala od dobrovoljnih doula koje će biti spojene s ranjivim i rizičnim trudnicama, kao njihova potpora u trudnoći, pri porodu i u tijeku postporođajnog razdoblja. Iako su neke već rodile, malo su znale o porodu, pa sam trebala uskladiti sadržaj radionica s njihovim potrebama, ali i interesima primalja koje su također bile u grupi. Rad s neprofesionalcima uvijek mi predstavlja izazov i održava me budnom!

Sljedeća je grupa bila u Halifaxu/Huddersfieldu, bile su to primalje iz dvije različite bolnice, s vrlo različitom praksom. U postupku su spajanja kampusa, a spajanje obuhvaća i osnivanje novog programa porodništva. Te su dvije grupe bile prilično sumnjičave jedna prema drugoj i čule su dosta glasina o svojim praksama. Na kraju, došlo je do novih spoznaja, kako je jedna rekla: "Imamo zaista jednake probleme." Bila sam jako zadovoljna radom ove grupe, otišle su pune energije i spremne iskušati nove ideje, sa snažnom predanošću ženama i njihovim potrebama iznad svega.

Odatle sam stigla u Limerick, na rad sa studentima druge godine smjera primaljstva. Uvijek mi je stimulativan boravak među studentima i to mi je postao redovan događaj. Njihov je najveći nedostatak što nisu viđali vrstu njege kakvu istražujemo na praksi, malo njih vidjelo je porod izvan kreveta, primjerice, no većina je vidjela aktivno-upravljački stil poroda. To je bilo razočaravajuće, s obzirom da sam održala brojne radionice primaljama koje rade u mjesnim bolnicama (no ne i cijelom osoblju) te sam predložila da stalno postavljaju pitanja koja studenti i imaju pravo postavljati – Je li to zaista potrebno?, Možete li me uputiti na kakve dokaze koji podupiru ovu praksu?, i slično... Opet se vraćam 2008. godine, novim studentima, baš me zanima što li će imati reći o napretku.

Sljedeći je bio put u Hrvatsku, o kojem možete čitati u nastavku. Nadam se da ću se i ovdje vratiti, možda na rad s primaljama. Voljela bih im pomoći.

Moja završna radionica bila je u Walesu, na temu "Esencijalnog učitelja". Velšani su stvarno odlučili iskoristiti pribor iz moje obuke, pa su brojne od njih i naručili. Taj je program bio namijenjen učiteljima koji će pribor i koristiti, kako bi ga iskoristili kroz svoje aktivnosti, objasnili kako izvući najbolje iz njega te osigurali kakav dodatni trening grupi... I ovdje ću se vratiti krajem godine, s obzirom da kupuju još pribora i žele daljnji trening za svoje osoblje.

Wales mi se čini mjestom u Velikoj Britaniji u kojem porod pozitivno napreduje. Njihov 'Put ka normalnom porodu' sustav za čuvanje snimaka bio je ključan u uštedi vremena primalja koje su morale raditi bilješke i osigurao im je da provedu više vremena sa ženama. Njihova stopa poroda carskim rezom nije tako visoka kao drugdje, stvorili su odlične primaljske programe u zajednici i kroz rodilišta u kojima jedna primalja pruža kontinuitet njege tijekom poroda. Puno toga povukla je Polly Ferguson, dinamična i strastvena savjetnica primalja pri Velškoj akademiji. Možete je upoznati i naručiti svoj primjerak 'Puta ka normalnom porodu' na skorašnjem 'Porodu budućnosti', događaju koji će se održati za nekoliko tjedana. Puno možemo naučiti od Velšana!

Nije to loš niz radionica za zgusnuta dva tjedna! Vrijeme je za povratak kući, za pripremu za turneju "Porod budućnosti", za moj nalet na prekomorske zemlje. Izgleda da će to biti još jedno putovanje za Iran, u svibnju.

Susret s Rodama: Roditelji u akciji

Na kraju ta dva dana, osjećala sam se jednako frustriranom poput članica grupe. Nisam imala ponuditi nikakvih čvrstih rješenja, s obzirom da mnogi korijeni tih problema počivaju u totalitarnom režimu pod kojim su ti ljudi živjeli u prošlosti. Ti represivni režimi učinili su da se mnogi osjećaju bespomoćnima i u uvjerenju da ništa ne mogu učiniti kako bi promijenili uvjete.

Posjet je organizirala i vodila predivna grupa žena koje su osnovale Rodu – Roditelje u akciji. One odbijaju biti utihnute i godinama se bore da utječu na promjene. Njihovi razgovori s liječnicima o praksama pri porodu nisu bili suviše uspješni (poput svih liječnika, opirat će se promjenama do kraja), ali njihov je trud bio i nagrađivan, posebno oko dojenja.

Gradske su im vlasti u Zagrebu dale pristup prostorijama u gradskoj zgradi za vrlo simboličnu najamninu. Očajnički su vapile za obnovom, te su one zapele i postigle udobne i elegantne rezultate. Taj prostor koriste za sastanke, grupe, učionice i kao opće mjesto u koje navraćaju trudnice i nove majke.

Dojenje je tema kojom se Rode odnedavna jako bave, pogotovo problemima povezanim s ranim odvajanjem beba i majki u rodilištu. Uz pomoć onih koji ih podupiru te prijateljski nastrojene billboard kompanije, uspjele su istaknuti goleme znakove po gradu, uglavnom na mjestima koja jako privlače pogled. Glavna je poruka neodvajanje mama i beba, slobodno se može prevesti kao "mame trebaju svoje bebe, a bebe trebaju svoje mame".

Dobro smo se zabavljale razmišljajući o plakatima koji bi istaknuli položaj žene za vrijeme poroda. Donijeti kameru u rađaonicu bilo bi jako teško, ali kako se sve više koriste mobiteli s kamerama, možda i ne bi bilo tako teško. Slike govore tisuću riječi pa sam objašnjavala kako su fotografije koje je objavila Suzanne Arms o američkim rađaonicama sedamdesetih godina, bile ključni prokret, nakon predstavljanja stravičnih postupaka kojima su tada žene bile izložene.

Hrvatske žene također trebaju bolji pristup dobrim informacijama i RODA počinje raditi na uspostavljanju antenatalnih radionica u zajednici. Bolnički programi zasnivaju se na prisili, nude malo opcija i nikakav izbor. Nadam se da možemo raditi zajedno na razvoju prikladnih programa koji bi pomogli informirati i pripremiti žene za porod te im osigurati i neke strategije kojima bi dobile što trebaju u tijeku poroda.
Zahtjev za usklađenjem EU standardima u području zdravlja žena, prava pacijenata, nediskriminacije i ljudskih prava, bit će također koristan za Rodu. Poboljšanje općih uvjeta, u to nimalo ne sumnjam, mora biti sagledano zajedno sa ženskim i ljudskim pravima i to može ponuditi najveću promjenu promjeni sustava.

Mogu zamisliti plakat s fotografijom žena koje rađaju, kako leže u redu, uz nimalo privatnosti, uz malo dostojanstva, ništa svojega i bez društva, pod sloganom "pogledajte ovo – ne bismo to učinili životinjama, zašto to radimo našim ženama?".