Carla Hartley: Povjerenje u sposobnost rađanja

Čula sam mnogo priča s poroda od kojih je većina bila prekrasna. Danas mi je prijateljica poslala e-mailom tragičnu priču o gubitku i očaju. Majci, u očekivanju drugog carskog reza, dogodila se ogromna ruptura, a pritom je izgubila dijete i mogućnost da ponovo rađa. Prisustvovala sam sličnim situacijama i znam koliko svi koji su se u njima našli, očajnički traže odgovore. Da sam im ih barem mogla dati.

Ponekad, kad se tragedija dogodi, nemamo odgovora. Ne znam je li uzrok spomenutoj tragediji indukcija ili pitocin i ne znam ništa o prethodnom carskom rezu. Čak i da je spomenuta majka hodala ulicom kad se dogodila katastrofa, i dalje bih vjerovala u sigurnost čina poroda. Neopisivo sam tužna zbog svih žena kojima se ovo dogodilo, ali i dalje sam uvjerena da je porod nešto sigurno.

Život je rizik, ne možemo pobjeći od te činjenice. Sve što radimo donosi određeni rizik i stalno nas nešto podsjeća na to koliko je život krhak. Prije nekoliko godina moja mlada prijateljica je umrla svega nekoliko trenutaka nakon što je održala prezentaciju u ljetnom crkvenom kampu, gdje je bila voditeljica. Poznavala sam je više od sedam godina. Bila je predivna, vedra djevojka. Nalaz autopsije nije bio dovoljan odgovor njezinim roditeljima na pitanje zašto im je dijete umrlo. Stara svega šesnaest godina, sjela je na klupu i srce joj je prestalo kucati.

Upravo prije tjedan dana saznala sam da je nedavno umrlo četvero ljudi koje sam poznavala, među kojima i šestomjesečna beba s dijagnozom iznenadne smrti u kolijevci (SIDS). Prije nekoliko mjeseci obiteljski prijatelj, star samo osamnaest godina, projurio je kroz znak STOP i poginuo. Toliko je ljudi u mom životu poginulo u prometnim nesrećama da sam uvjerena da je vožnja najriskantnija od svih stvari koje svakodnevno radimo. Iz tog sam razloga poslala svoju kćer Jessie da dva puta polazi vozačku školu.

Postoji mnogo toga puno riskantnijeg od poroda. Uvjerena sam da je neometan, neasistirani porod krajnje siguran, baš poput disanja.

Godine 1975. nisam bila toliko uvjerena u sigurnost poroda kao što sam danas. Otkad znam za sebe bojala sam se poroda i vjerovala sam da je potrebna prisutnost stručnjaka za slučaj da nešto pođe po zlu. Iskustvo vlastitog poroda, kao i sve što sam proživjela vezano za porod, naučilo me da je loš ishod češći uslijed uplitanja u porod, nego uslijed genetskih mana ili propusta tijekom samog procesa rađanja.

Svakome tko želi slušati govorim da je najveća usluga svakoj trudnici pomoći da postane svjesna vlastitog autoriteta, te da su babica, liječnik ili doula tek plaćeni pomoćnici. Oni su možda stručnjaci po pitanju poroda, ali uvjerena sam da je svaka žena sebi samoj najveći stručnjak na vlastitom porodu, te da njezino tijelo točno zna što mu je činiti ako mu se pruži prilika.

Neki od vas poznaju priču o 12. lipnju, rođenju moje unuke i imenjakinje, Carle Rae. Prisustvovala sam porodu samo kao baka. Donosila sam vodu u kadu, budući da je cijev bila prekratka, a s vremena na vrijeme dodala bih majci žličicu meda. Nisam rekla gotovo ništa. Nisam učinila ništa "primaljsko".

Rodilja je imala carski rez prije gotovo točno tri godine. U to vrijeme nije znala ništa o porodu, no poslije tog iskustva znala je da želi nešto drukčije. Željela je porod kod kuće. Gledala je kod mene What Babies Want i to joj otvorilo oči. Od tog trena moja snaha je čitala i gledala sve što je pronašla o toj temi. Omiljena knjiga bila joj je Pleasurable Childbirth. Obožavala je slušati priče s poroda, osobito s mog gdje "nisam tiskala, već jednostavno prepustila da to obavi moje tijelo". Marcela je učinila upravo to dok je rađala Carlu Rae.

Da sam bila uz nju u ulozi primalje, savjetovala bih joj da neke stvari radi drukčije, no kao svekrva ništa joj nisam savjetovala, ništa nisam poduzimala. Pružala sam joj svoju ljubav i radila ono što me tražila. Da sam bila tamo kao primalja, sigurno bih joj nešto bila sugerirala, budući da je porod, nakon što je glavica već izašla, trajao jako dugo. Kao svekrva nisam rekla ništa. Nakon nečega što se primalji u meni činilo poput vječnosti, njezina moćna maternica se osnažila i vidjela sam kako dijete izlazi u jednom trudu, bez da je majka išta radila.

Zaista, kao što ste već mnogo puta mogli čuti od mene, tijelo koje je odradilo začeće i "uzgojilo" zdravo dijete uz minimalnu pomoć i kontrolu, ne zaboravlja niti svoju ulogu na kraju i uspješno donosi dijete na svijet.

Prošlog ponedjeljka ponovo sam svjedočila tom čudesnom fenomenu dok je moje prvo dijete rođeno kod kuće rađalo svoje drugo dijete. Heatherin prvi porod bio je lijep porod u vodi uz prisutnost babice. Iako je mojoj kćeri bio iznimno bolan, porod je bio prekrasan. I ovaj put se na isti način pripremala; pazila na prehranu, uzimala dnevnu dozu klorofila i vježbala. Osim toga, ovaj put je puno više radila kegelove vježbe i redovno je posjećivala kiropraktičara zbog neravne karlice uzrokovane skoliozom. Posljednja tri tjedna uzimala je arniku za smirenje bolova u kuku. Po mom skromnom mišljenju, najvažnija razlika je u tome što je ovaj put znala da može uspjeti bez obzira na prisutnost primalje.
Heather obožava svoju primalju i bila je jako zadovoljna njezinom asistencijom na prvom porodu. No ovaj put najveća joj je želja bila "učiniti to sama". Pročitala je svu moguću literaturu o neasistiranom porodu, uključujući i Gentle Birth, Gentle Mothering, autorice Sarah Buckley. Toliko je puta pročitala tu knjigu da je znala napamet čitave odlomke Sarinog razmišljanja o mudrosti tijela.

Bez obzira na to što Heather posljednjih mjeseci gotovo uopće nije spavala i bila je potpuno iscrpljena, nakon pojave pravih trudova, porod je trajao manje od dva sata. Imala je puno trudova koje je osjećala kao bol u leđima, a ona i muž su bili sami gotovo cijela ta dva sata, dok sam ja žurila prema njima. Stigla sam manje od pola sata prije samog rođenja.

Ponovo sam većinu vremena provela donoseći vodu, no ovaj put jer se bazen nije dovoljno brzo punio. Heather je ustala i naslonila se na mene, dok je njezin muž pokušavao napumpati što više zraka u bazen na napuhavanje. Tijekom prethodnog poroda u vodi, stranice bazena su se spustile, pa se izlila prilična količina vode. Iz tog razloga, njezin muž, stručnjak za spretnost, nije htio da se to ponovi. Sad nam je smiješno kako jednostavno nije mogao shvatiti da je porod započeo, no tada je to Heather strašno išlo na živce. Brzina kojom je porod napredovao za oboje je bio šok. Kad je ustala i osjetila da se beba dramatičnom brzinom pokreće prema dolje, pitala se u nevjerici kako je moguće da se to tako brzo događa, jer uopće nije bilo vremena za otvaranje. Iako je nije nitko pregledavao, očekivala je razvoj situacije kao kod prvog poroda koji je trajao 21 sat.

Vodenjak je puknuo trenutak prije izlaska djeteta. Na moje veliko iznenađenje, začula sam promukli uzdah i plač odmah nakon toga. Nikad nisam čula dječji plač prije izlaska glavice. Heather me tada tražila da joj potvrdim da je glavica zaista izašla, kako bih mogla reći mužu da je vrijeme da bude u pripravnosti. Nakon što sam čula plač, primalja u meni željela je da dijete što prije izađe, no Heatherino tijelo, puno mudrije od mene, čekalo je još malo, što je na kraju ispalo jako dobro, jer je tako muž imao vremena ugasiti pumpu, odložiti cijev za dovod zraka, ući u kadu i dočekati na rukama svoje dijete. Dok sam je pridržavala čelom uz čelo, doslovce sam mogla osjetiti njezinu čudesno moćnu maternicu kako donosi dijete na svijet. Bilo je nevjerojatno osjetiti tijelo moje kćeri kako obavlja posao umjesto nje. Heather uopće nije tiskala. Imala je tri ili četiri truda otkad je ustala do izlaska bebe. Kasnije mi je rekla da nakon što je shvatila da njezino tijelo sve obavlja samo, nije mogla tiskati, čak i da je htjela. Dopustila je svom tijelu da obavi sve samo, bez uplitanja, znajući da više nema povratka.

Heather je uvjerena da je to što nije tiskala imalo pozitivan učinak na više načina. Međica i rodnica nisu uopće stradale, nije bilo nikakvih oteklina, puknuća, niti ožiljaka. Zaista uopće nije izgledala kao da je ikad rodila. Vrlo je kratko krvarila i lohije su prestale nakon šest dana. Osjeća se odlično. O svom porodu govori s puno strahopoštovanja. Unatoč boli, voljela bi ponoviti to iskustvo. Potpuno razumijem kako se osjeća.

Nakon Jessinog rođenja imala sam neopisivu želju ugurati je natrag u trbuh i proživjeti ponovo njezino rođenje. Taj osjećaj je nešto najveličanstvenije što mogu zamisliti. Osjećaj moći kojim je dopustila vlastitom tijelu da obavi ono za što je stvoreno, promijenilo je Heatherin život. Oduvijek je vjerovala u sigurnost poroda, ali sad je iskusila potpuno drugu dimenziju vjere u vlastito tijelo da rađa samo.

Željela bih kad bi svaka žena iskusila moć neometanog poroda poput Marcelinog i Heatherinog, kao i mnogih drugih žena koje poznajem. Usađeno nam je uvjerenje kako je potreban strašan napor kako bismo istisnule dijete, no većina njih bi izašla na ljepši način, kad bismo samo dopustile tijelu da samo obavi svoj zadatak.

Zbog toga, ponavljam, još više vjerujem u sigurnost poroda nego prošlog tjedna!