Uobičajena rađaonica s porodničkim stolom, jarkim svjetlima i mnoštvom kirurške opreme, ostala je nepromijenjena. Raspoloženje je bilo tjeskobno, medicinsko i bezlično, potpuno nespojivo s novim preobraženim gledištem na porod kao intimno, čak seksualno iskustvo. Štoviše, mogli smo primijetiti da je porodnički stol, najistaknutiji komad namještaja u sobi, ozbiljno ometao slobodu ponašanja buduće majke. Samom svojom prisutnošću upućivao je na polegnuti položaj i nije ženi pružao mnogo izbora: leći i poroditi se ležeći na leđima.
Taj tradicionalni položaj na leđima je zapravo fiziološki najgora moguća alternativa i za majku i za dijete: kada žena leži na ledima, povećani uterus pritišće glavne krvne sudove, što zauzvrat smanjuje količinu svježe krvi koja ulazi i napušta placentu. Takav položaj onemogućuje ženi da se pomogne gravitacijom i olakša si porod.
Da bismo ohrabrili žene na iskušavanje drugačijih položaja za porod, zamijenili smo staru rađaonicu novom, a uredile su je žene koje su same rodile u Pithiviersu. Naša "salle sauvage" (ili jednostavna, primitivna soba) kako smo je zvali, napravljena je za privatnost, udobnost i slobodu kretanja.
Obojena toplim, vedrim bojama i namještena čvrstim, niskim postoljem i jastucima svijetlih boja (ali bez kreveta ili stola koji bi nametali neki određeni položaj za porod), ova je soba bila skrovita, domaća i mamila je dobrodošlicom – veoma u skladu s našim uvjerenjem da mjesto poroda treba više nalikovati mjestu za vođenje ljubavi nego bolničkoj sobi.
Međutim, ta je rađaonica predstavljala više od samo privlačnog dekora ili strategije za poticanje raznolikosti porodničkih položaja: to je bilo mjesto gdje je žena mogla raditi upravo ono što je htjela, osjećati se fizički i emotivno slobodnom da čini i da se kreće uokolo kako želi. To je bio naš prvi korak prema vraćanju porađanja natrag ženama.
To učiniti, vratiti rađanje ženama, nije mala ambicija. Na kraju krajeva, povijest porodništva je uglavnom povijest postupnog isključivanja majki iz njihove središnje uloge u procesu rađanja.
Suvremena opstetricija je iznikla u Francuskoj u 17.st., kada su muški liječnici ušli u rađaonicu i zauzeli tradicionalnu ulogu primalje. Po prvi puta se od žena tražilo da rađaju ležeći na leđima, tako da bi liječnici mogli lakše upotrijebiti kliješta. Tradicija kaže da je ta praksa počela kada je Luj XIV. tražio da njegova ljubavnica podnese trudove u tom položaju tako da bi skriven iza zavjese mogao bolje promatrati rađanje svog djeteta.
Od toga je vremena, opstretičar – s instrumentima u rukama, imajući kontrolu – uvijek stajao ispred pasivne, na leđa položene žene. Zapravo sama riječ "opstetricija" je izvedena iz latinskog ob + stare, što znači "stajati ispred". Leđni položaj i prisilna pasivnost koju on nameće majci danas je u industrijskim društvima postao sveopće prihvaćen. Isto je sa zamjenjivanjem babica liječnicima, što ukazuje na duboko obezvrijeđivanje majčinske osjetljivosti i brige koju primalje kao žene mogu podariti drugim ženama.
Cijeli skup standardnih porodiljnih postupaka odražava slično omalovažavanje ženine uloge u porodu. Npr. lakoća s kojom današnji liječnici propisuju ležanje u krevetu, zašiju cerviks i uterus paraliziraju lijekovima da bi spriječili prerani porod; razdvajanje majke od novorodenčeta; automatski savjet ženi da nakon poroda ostane u krevetu; spremnost kojom liječnici savjetuju majkama da prestanu s dojenjem – sve to umanjuje stredišnju ulogu majke.
Konvencionalna psihoprofilaksa – "Lamazeova metoda"- na profinjeniji način čini to isto. Ovdje žena zapravo sklapa neku vrstu tajnog sporazuma, niječući sebe, usvajajući sustav koji "kontrolira" njenu reakciju na bol, disanje, položaj, pa čak i na glasanje – najosnovniji vid ponašanja porodilje.
Povrh svega, mi ne podučavamo "ispravan" porodnički položaj. Suprotno slici koja je toliko urezana u naš um da sve žene tijekom poroda moraju leći (na franc. gl. za "trudove" i "rađanje", accoucher, stvarno znači "ležati"), naglašavamo da se buduća majka može slobodno kretati. Objašnjavamo neke fiziološke nepogodnosti ležanja za rađanje i uvjeravamo žene da je najbolji položaj onaj kojega same pronađu. Ne podučavamo tehnike disanja. Nemoguće je propisati određenu metodu disanja, a da se ne propiše određeni položaj za rađanje; ljudi različito dišu zavisno od toga da li hodaju, stoje, čuće, kleče, uspravno sjede, leže, oslanjaju se o nešto ili plutaju u vodi.
Tako je naš pristup u izravnom sukobu sa uobičajenom psihoprofilaksom, "Lamazeovom metodom", koja obučava žene da upravljaju disanjem, mislima i ispoljavanjem osjećanja.
Mi radimo upravo suprotno. Na dan poroda, potičemo žene da se unesu u to iskustvo, da izgube kontrolu, da zaborave sve što su naučile – sve kulturalne predodžbe, sve uzorke ponašanja. Što je žena manje naučila o "pravilnom" načinu da se porodi, to će joj biti lakše.
Također, opisujem pojavu koja je tipična za trenutke prije poroda: žena ulazeći u zadnji stadij kontrakcija često osjeća potrebu da ustane, savije koljena i objesi se na svog partnera radi potpore. U pripremi za taj stupanj postoji jedna stvar koju možemo podučiti – mada ne majku: možemo naučiti njenog partnera kako da podupre porodilju u njenim posljednjom kontrakcijama, a da ne dobije bolove u leđima. Bebin otac je kao i drugi pomagači, obično jako zainteresiran za perspektivu takvog aktivnog sudjelovanja.