Prošloga tjedna navršila se godina dana od donošenja novog Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji. U trenutku njegova donošenja osobe koje se bore s neplodnošću polagale su velike nade u novu zakonsku regulativu, koja je nakon tri godine primjene restriktivnog i svjetonazorski uvjetovanog tzv. "Milinovićeva" Zakona o medicinskoj oplodnji, obećavala omogućavanje kvalitetnijeg liječenja, individualiziranog pristupa te primjenu većine metoda i postupaka koje predstavljaju zlatni standard liječenja neplodnosti u europskim i svjetskim okvirima.
Stoga smo, kao udruga koja zastupa interese neplodnih osoba, unatoč nedostacima koje smo kontinuirano nastavili isticati, ipak podržali novi Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji, donesen 13. srpnja 2012. godine u nadi da će za pacijente i pacijentice on donijeti znatna poboljšanja u odnosu na prethodno mračno razdoblje substandardnog zakona koji je ograničio reproduktivna prava i odredio suboptimalne i eksperimentalne metode kao obavezne.
Nažalost, očekivanja se nisu ostvarila. U proteklih godinu dana svjedoci smo znatnog pada broja trudnoća postignutih medicinski potpomognutom oplodnjom – neslužbene statistike prikupljene uz pomoć naših korisnica i na našem forumu ukazuju na pad broja trudnoća za 35%. Usprkos pozitivnijim zakonskim propisima, osobe koje se bore s neplodnošću ponovo su degradirane na ljestvici pružanja medicinskih usluga i osiguravanja optimalnog liječenja, a time, što je i najvažnije, ostvarivanja roditeljstva. Ovoga puta suptilnije i bez svjetonazorskih konotacija, ali s namjerom uštede na najranjivijima, neplodne osobe su se – kao i mnoge druge pacijentice i pacijenti i s čime se u Hrvatskoj svakodnevno suočavamo – našli na meti ograničenja koje bi trebale poslužiti za sanaciju loše financijske situacije u zdravstvu. No to za posljedicu ima pružanje privida kvalitetnog liječenja pri čemu pacijentice i pacijenti kroz suboptimalne protokole liječenja troše ionako vrlo ograničen broj postupaka koje im je Zakon zajamčio na teret državnog proračuna, često potpuno nesvjesni da su im šanse za ostvarivanje trudnoće znatno smanjene.
Gorući su problemi koji su doveli do takve situacije:
- smanjivanje iznosa koje HZZO plaća državnim klinikama za pojedini postupak medicinski potpomognnute oplodnje, što dovodi do potrebe ograničavanja medicinskih usluga i lijekova da bi se postupak mogao pokriti dodijeljenim (nedovoljnim) iznosom
- mjere štednje na lijekovima za stimulaciju
- ukidanje ugovora HZZO-a s privatnim klinikama u kojima se liječi neplodnost
- ukidanje liječenja neplodnosti na teret državnog proračuna za žene koje su navršile 42. godinu života u praksi bez iznimke, iako je Zakon omogućio da liječnik procijeni zdravstvenu opravdanost daljnjeg liječenja
- povećavanje liste čekanja za stimulirani postupak u pojedinim klinikama (u nekim klinikama i na više od godinu dana).
U konačnici je rezultat pad broja trudnoća iz postupaka medicinski potpomognute oplodnje u odnosu na razdoblje dok je na snazi bio tzv. „Milinovićev" zakon. Žalosna je činjenica da u prijateljskom zakonskom ozračju nije ostvaren pozitivan trend i povećanje broja rođene djece te da je zbog financijskih ograničenja bolje rezultate imao ranije važeći, iako jedan od najrigidnijih zakona u svijetu.
Zbog svega navedenog tražili smo i tražimo hitno očitovanje Ministarstva zdravlja kao i Nacionalnog povjerenstva za medicinski potpomognnutu oplodnju o broju provedenih postupaka, broju ostvarenih trudnoća i ostalim parametrima uspješnosti postupaka medicinski potpomognute oplodnje kao i očitovanje o Državnom registru, odnosno odgovor na pitanje kada će registar biti oformljen kako bi se rezultati uspješnosti mogli transparentno pratiti i predstaviti javnosti.