Osamostaljivanje "povezanog" djeteta

Među glavnim kritikama povezujućim roditeljima ističe se optužba kako je povezujuće roditeljstvo način odgoja koji potiče ovisnost i zaustavlja samostalno funkcioniranje djeteta. Kritičari tvrde da zajedničko spavanje djeteta i roditelja uzrokuje zbunjivanje djeteta i stvara nejasne granice kod dječjeg ponašanja. Kad roditelji brzo reagiraju na dječji plač, dijete je onemogućeno razvijati vlastitu sposobnost smirivanja; djeca postaju razmažena; djeca imaju poteškoća u razvijanju tolerancije na frustrirajuće događaje i prečesto trebaju roditelja kako bi se smirila i utješila. Kad roditelji odluče školovati djecu kod kuće (home schooling), dodatno otežavaju djetetovo odvajanje i razvoj socijalnih vještina, kreirajući dijete koje će najvjerojatnije trebati svoje roditelje da mu pomognu u interakciji s vanjskim svijetom. Odgovor? Neka kritičari provedu istraživanja i tako obrane svoje stavove!

Realno, trebaju li roditelji koji prakticiraju povezujuće roditeljstvo brinuti podižu li ovisnu djecu? I kako im pomoći u odvajanju djeteta od sebe, dok istovremeno prakticiraju povezanost?

Odgovor je dvostruk. Prvi je korak prepoznati kako izgleda normalna razvojna težnja prema autonomiji i samostalnosti. Drugi je korak sposobnost (i spremnost) roditelja podržati i potaknuti takvu težnju kod djeteta.

Postoji nekoliko odvojenih faza u djetetovom životu vezanih uz djetetovu želju za odvajanjem i samostalnim funkcioniranjem. Roditelji imaju prilike osjetiti prvu fazu odvajanja kada njihovi "smotuljci sreće" počnu izražavati blagi otpor nekim roditeljskim idejama i postupcima... probudite se jedno jutro i riječ dana je odjednom "ne". U stvari, riječ slijedećih nekoliko tjedana i mjeseci može biti upravo "ne". Ovo je svakako znak koji želite čuti i doživjeti! To je rani znak vašeg djeteta koje poručuje: "Čujte mama i tata, ja sam osoba odvojena od vas i želim određeni stupanj kontrole nad svojom okolinom!" U razvojnom smislu, ovo je odličan znak. Na žalost, ova je faza stekla vrlo zbunjujući naziv "užasne dvije" (terrible twos, termin označava dvije godine života djeteta, dob u kojoj najčešće dolazi do "sukoba" djetetove i volje roditelja, op. prev.). U stvari, ovaj bi period trebao biti označen kao "fantastične dvije". Ako roditelji imaju mudrosti i snage ne tumačiti nova ponašanja kao prkos ili svjesni otpor, korak su bliže podupiranju i ohrabrivanju ove vrlo važne razvojne težnje.

Jednom kad "fantastične dvije" okončaju, roditelji ponovo imaju mogućnost ohrabrivati samostalno funkcioniranje djeteta u periodu kad dijete počne usavršavati niz vještina i zadataka. Ovo je još jedna razvojna prekretnica koja se pojavljuje otprilike između četvrte i pete godine života djeteta. Kako ova faza izgleda? Prepoznat ćete je kad vaše milo dijete počne naglašavati kako je sad veliki čovjek. Nije bitno jesu li čarape iste boje – dijete samo želi odabrati odjeću, želi obuti i svezati cipele, uglavnom, sve želi uraditi samo i želi priznanje da to radi dobro. Roditelji mogu ohrabriti i podržati dijete hvaleći njegove napore. Dijete je zauzeto učenjem i treba roditeljsku podršku i ohrabrenje u naporima osvajanja veće samostalnosti i u odvajanju.

Pomažući djetetu da se "odvoji", roditelji trebaju biti svjesni poruka koje mu šalju. Kad su roditelji zabrinuti djetetovom željom da radi i proba uvijek nešto više, djeca često osjete te negativne osjećaje i reagiraju nesigurnošću. Poruka, "ne, nemoj to učiniti jer bi se mogla ozlijediti", korištena često i neopravdano, poručuje djetetu da istraživanje i znatiželja nisu sigurno ponašanje. Takve poruke direktno su usmjerene protiv djetinje prirode. Upozoravanje djeteta kako je "nastradao jer nije slušao" poručuju djetetu, "Ostani uz mene jer te mama/tata mora zaštititi od svog zla na ovome svijetu." Ovo nikako ne znači da djeci ne smijemo upućivati poruke o sigurnosti i zaštiti. Kao odrasli, moramo se pobrinuti naučiti djecu ponašanja i postupke koji će ih zaštititi i učiniti sigurnima, ali moramo prepoznati granicu na kojoj naša učenja i upozorenja počinju proizlaziti iz naših osobnih strepnji i strahova.

Konačno, povezujuće roditeljstvo podrazumijeva prilagođenost. Kad se roditelj prilagođava potrebama djeteta, puno je vjerojatnije da će lakše i zadovoljiti te potrebe. Kad djeca plaču, potrebno ih je utješiti i umiriti, a ne ostaviti da se sami snalaze sa svojim osjećajima. Kad su uplašena, njihovi strahovi iziskuju ozbiljnu pažnju i pomoć u rješavanju, a ne ignoriranje ili omalovažavanje. Sve ovo pomaže djetetu u izgradnji sigurne osnove iz koje će krenuti u istraživanje svijeta. Kad ove djetinje potrebe nisu zadovoljene, vrlo vjerojatan rezultat je dijete kojemu je za zadovoljenje bilo koje potrebe često potreban roditelj. Dijete nema čvrste osnove na koju bi se oslonilo pa se često okreće mami ili tati da umjesto njega dovrše započeto.

Trebaju li se roditelji koji prakticiraju povezujuće roditeljstvo zabrinjavati da podižu ovisnu djecu? Roditelj je onaj koji oblikuje dijete, a ne stil roditeljstva koji je taj roditelj odabrao primjenjivati. Prakticiranje osjećajnog prilagođavanja, nošenje djeteta, zajedničko spavanje, kućno školovanje i slične prakse, nisu uzrok pretjerane ovisnosti djeteta o roditeljima kao što ni snažnije roditeljski vođeno odvajanje i inzistiranje roditelja na samostalnosti djeteta nisu garancija samostalnosti.

Za kraj, mi odrasli moramo upamtiti da su djeca rođena ovisna i puna potreba. To je djelo prirode, nije slobodna volja djeteta. Kako rastu, djeca stječu nove vještine, potrebne za odrastanje u samostalne i neovisne ljude, ali samo ako su im osnovne potrebe za ljubavlju, fizičkim dodirom, sigurnošću i bliskošću adekvatno zadovoljene. Ako poštujemo razvojni ritam i potrebe svakog djeteta kao zasebne osobe, ne namećući svoje odrasle želje i potrebe, djeca će izrasti u zdrave, sretne i samopouzdane odrasle osobe. Ovo je cijela filozofija "povezanog" roditelja.