Boravak u bolnici traumatično je iskustvo za svaku osobu, a posebno za dijete. Tjeskoba, zabrinutost i nemoć koje osjećamo zbog bolesti ili ozljede pojačavaju se zbog hospitalizacije jer se suočavamo s naglim promjenama u svakodnevnoj rutini, svojem okruženju i odnosima s drugima.
Djeca mogu zbog hospitalizacije razviti prolazne ili dugotrajne ponašajne i psihičke teškoće. Ona nemaju obrambene i emotivne mehanizme kojima bi se nosila s fizičkim i psihičkim stresom kojeg nosi bolničko liječenje. Promjene u ponašanju su najizraženije neposredno nakon otpusta i uglavnom s vremenom jenjavaju, ali se u nekim aspektima mogu značajno povećati. Tako su primjerice regresije u razvoju, izraženi strah od odvajanja, problemi s hranjenjem i spavanjem, agresivnost, plačljivost, razvijanje tikova i fobija, nekontrolirano mokrenje. Bilo kakav podsjetnik na bol, terapiju ili boravak u bolnici može uzrokovati ponovljeni stres.
Posljedice hospitalizacije na psihičko zdravlje djeteta variraju s 10-30 % slučajeva izraženih psihičkih smetnji do 90 % slučajeva blaže emocionalne uznemirenosti. Ako psihičke smetnje koje dijete razvije zbog hospitalizacije nisu pravovremeno riješene one mogu negativno utjecati na njegov razvoj i ostaviti doživotan trag na njegovu osobnost i samopoštovanje. Istraživanja su pokazala kako 10-15 % djece primljene na bolničko liječenje zbog fizičke traume razvije posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) dok se ta brojka penje na 20-25 % djece koja su smještena na odjel intenzivne njege.
Djeca su podložna razvijanju psihičkih teškoća zbog hospitalizacije iz brojnih razloga.
-
Hospitalizirana djeca se osjećaju usamljeno i uplašeno. Odvedena su iz sigurnog i empatičnog okruženja i smještena u nepoznato, zastrašujuće i neugodno okruženje koje ima posebna pravila življenja i ponašanja kojima se treba pokoriti. Odvojena su od roditelja te prisilno imobilizirana tijekom hospitalizacije i invazivnih postupaka. Ne mogu spoznati pravi razlog hospitalizacije nego ju doživljavaju kao kaznu za neku svoju pogrešku.
-
Hospitalizirana djeca se osjećaju ugroženo i zabrinuto. Zbog svoje dobi, zdravstvenog stanja ili primljene terapije ne razumiju okolnosti hospitalizacije. Medicinske postupke, posebice one koji uključuju igle, ne doživljavaju kao nešto što će im pomoći nego kao napad i ozljeđivanje te im se žustro opiru. Na početku hospitalizacije proživljavaju neočekivane i nepoželjne zastrašujuće i bolne procedure. Zbog toga su u stanju stalnog opreza i iščekivanja te im se hospitalizacija čini kao zatočeništvo bez kraja (bez obzira na trajanje). Uskraćena su im sredstva protiv bolova zbog opreza od navikavanja. Starija djeca su svjesna mogućnosti oslabljivanja svojih tjelesnih funkcija i promjena u fizičkom izgledu uslijed operacija i medicinskih postupaka. Takvi osjećaji ometaju formiranje zdrave osobnosti i slike o sebi.
-
Hospitalizirana djeca se osjećaju tjeskobno i tužno. Razvijaju teškoće s prilagodbom jer su isključena iz svakodnevne rutine i uobičajenih dječjih aktivnosti kroz koje razvijaju socijalne i emotivne kompetencije. Ona propuštaju školu i prilike za druženje s vršnjacima ili sudjelovanje u svakodnevnom obiteljskom životu. Djeca na pedijatrijskim odjelima imaju smanjenu fizičku aktivnost i rjeđe se zaigraju, a njihova igra tada ima obilježja repetitivne i osamljene aktivnosti što izravno ugrožava njihov fizički, emotivni, socijalni i kognitivni razvoj.
Hospitalizirana djeca su zbunjena, uplašena, trebaju podršku i potporu te objašnjenja što ih očekuje koja su u skladu s njihovom dobi. Najvažnije od svega je odnositi se prema njima ljudski te njihove osjećaje, brige i boli tretirati s jednakom pažnjom kao fizičko i stanje.
Iako u zdravstvenoj njezi poboljšanje fizičkog zdravstvenog stanja pacijenta treba biti primarno, mentalno i emocionalno stanje ne smije biti zanemareno. Zdravstveni djelatnici u pedijatrijskoj skrbi trebaju proširiti fokus s liječenja fizičkog stanja na ublažavanje stresa nastalog uslijed hospitalizacije tako da pokazuju podršku i empatiju. Od iznimne je važnosti uspostavljanje primjerene komunikacije s djetetom te otvorene i staložene komunikacije između roditelja i zdravstvenih djelatnika.
Neki od načina su zadržavanje djeteta u bolnici samo kad je to doista nužno i skraćivanje boravka u bolnici, prilagođavanje intervencija kod djece koja su očito pod stresom, uređivanje prostorija u kojima djeca borave, organiziranje pedagoških i kulturnih sadržaja, aktivnosti i igara koje će djeci učiniti boravak u bolnici ugodnijim, dopuštanje korištenja odjeće, igračaka i predmeta koje dijete posjeduje, omogućavanje zajedničkog boravka s obitelji te uključivanje roditelja u postupak liječenja i donošenje informiranih odluka.