H. je bila dugoiščekivano dijete. Kad se rodila našoj sreći nije bilo kraja – napokon je obitelj bila ispunjena. Među brojnim stvarima koje je trebalo kupiti za dijete bila je i autosjedalica. Kad je H. narasla i došlo je vrijeme za veću autosjedalicu, tata je proučio sve crash-testove do kojih je mogao doći i usporedio ocjene autosjedalica.
Odluka je pala na najbolju autosjedalicu za tu godinu - kiddy life plus. Međutim, u Hrvatskoj je nije bilo moguće nabaviti. Ipak ju je uspio kupiti rođak koji živi u Njemačkoj.
S obzirom na visoku cijenu mnogi su nas "podbadali" da ne kupujemo sjedalicu za sudar, da je svaka dobra, da bi bilo bolje da smo uložili u dodatnu opremu auta i slično.
Kako je naša prekrasna "princeza" rasla, s njom je rasla i njezina autosjedalica koja ima mogućnost podešavanja u skladu s dobi djeteta. Od prvog dana prihvatila je da mora sjediti u njoj. Tek nas je katkad znala pitati: "A zašto moj bratić P. ne mora sjediti u autosjedalici?".
Odgovarali smo da je to odluka njegovih roditelja, ali i da je to vrlo opasno! Mi smo ljudi koji se vežemo u autu zbog svoje sigurnosti, a ne zato što bi nas policija mogla kazniti. Malo smo čudni po tom pitanju, zar ne? Kad smo upoznali Ines iz Rode, objasnila nam je i kako se dijete PRAVILNO veže u autosjedalici.
Sedam godina kasnije, početak ljeta, sunčano vrijeme, na putu smo u Slavoniju u posjet rođacima.
H. inače sjedi iza suvozača.
Toga dana inzistirala je da sjedi na stražnjem sjedištu u sredini, naravno u svojoj autosjedalici, kako bi mogla bolje pratiti putovanje.
Samo sat vremena kasnije postajemo akteri scene kakve viđamo na televiziji.
Kod Slavonskog Broda tata je na trenutak zaspao – ne može ni sada objasniti zašto – umoran nije bio. Jednostavno sudbina.
Brzinom od 130 km na sat auto je u blagom desnom zavoju išao prema srednjoj bankini autoputa. U tom sam trenutku shvatila da nešto nije u redu. Zavikala sam: "Što se događa?". Tata se trgnuo i pokušao ispraviti putanju auta. Međutim, auto je počeo "teturati", zanjihao se, otpao nam je zadnji desni kotač.
Počeli smo se okretati preko krova. Zaustavio je svoj vratolomni let po zraku nakon 10-ak okretaja – i opet na kotačima – ovog puta na samo tri. Kad se prašina slegla i kad smo počeli shvaćati što se dogodilo, uvidjeli smo da smo nas troje ostali u autu samo zato što smo bili vezani. Sve su stvari iz auta bile razbacane duž autoputa nekih stotinjak metara.
Oni koji su vidjeli našu nesreću nisu mogli vjerovati kad su nas sve troje žive izvukli iz ostataka auta. Na autu su ostali čitavi samo jedna maglenka i volan. Autosjedalica je pukla na dva mjesta, ali je izdržala u kombinaciji s pojasom i sačuvala našu H.
U bolnici smo proveli dva dana – ali samo zbog nadzora. Ni liječnici ni medicinske sestre nisu mogli vjerovati da smo prošli s lakšim ozljedama. H. je imala samo otisak od pojasa koji se povukao nakon nekoliko dana, mi veliki imamo trzajne ozljede koje će proći za neko vrijeme, ali sjećanje na te trenutke ostat će zauvijek.
Od ove godine slavimo zajednički rođendan 27. lipnja, jer smo se na taj dan ponovo rodili.
Samo nekoliko dana prije nesreće provjerili smo s Ines iz Rode da nije možda naša velika sedmogodišnjakinja možda prevelika za autosjedalicu. Ona nas je odgovorila od micanja autosjedalice iz auta i time je spasila život našem najdragocjenijem blagu.
Kao zaključak ove životne lekcije poslala sam svim prijateljima sliku našeg razbijenog auta sa zamolbom da se uvijek vežu u autu i da obavezno vežu svoju djecu u pravilno postavljenim autosjedalicama. Ni danas, tri mjeseca nakon nesreće, ne smijem pomisliti što bi se dogodilo da nismo bili vezani, da smo udarili u bankinu. Pojas nam je spasio život i spriječio teže ozljede. Autosjedalica je sačuvala dijete od trzaja i drugih mogućih ozljeda. Zračni jastuci se nisu otvorili, jer nije bilo udara sprijeda.
Stoga VEŽITE SEBE i SVOJU DJECU U AUTU, jer u nesreći to može spasiti živote.
Carpe diem! Nakon takvog iskustva svaki dan je poklon.