Ključne poruke za roditelje: "zajedničko odrastanje"

Današnja djeca žive u svijetu koji se razlikuje od onoga u kojemu su odrastali njihove majke i očevi. Stoga su današnji roditelji suočeni s izazovima ponovnog promišljanja, a u određenim situacijama i ponovnog savladavanja procesa odgoja djece. Cilj ovoga letka jest roditeljima ponuditi smjernice za razumijevanje njihovih odgovornosti kao roditelja u 21. stoljeću. Temeljen je na izvješću Vijeća Europe iz 2006. godine, pod naslovom: „Roditeljstvo u suvremenoj Europi: pozitivan pristup".

Bit roditeljstva je naučiti surađivati, kroz davanje i primanje između djeteta i roditelja, ali i u tome da roditelji poštuju djetetov i vlastiti integritet. Poznato je da su neka roditeljska ponašanja dobra za djecu. Djeca, upravo kao i odrasli, najbolje surađuju s ljudima koji se prema njima odnose ljubazno, s poštovanjem, razumijevanjem i koji priznaju da su oni također osobe.

Percepcija djeteta i uloga roditelja

Djecu danas doživljavamo kao osobe s vlastitim pravima, a ne kao vlasništvo svojih roditelja. Djeca su kompetentna i sposobna, ali ipak trebaju zaštitu i vođenje kako bi u potpunosti uživala u svojemu djetinjstvu i postali odrasli ljudi koji će dobro funkcionirati u društvu.

Smatra se kako je najvažnija sposobnost roditelja da djeci osiguraju sljedeće:

• Osnovnu njegu

Osigurati zadovoljavanje fizičkih potreba djeteta, na primjer, potrebu za hranom, toplinom, zaštitom, higijenom, prikladnom odjećom i medicinskom zaštitom;

• Sigurnost

Osigurati sigurnost djeteta štiteći ju ili ga od zla ili opasnosti, kako kod kuće, tako i izvan nje;

• Emotivnu toplinu

Osigurati djetetu emotivnu potporu i osjećaj vlastite vrijednosti;

• Stimulaciju

Stimulirati djetetovo učenje i intelektualni razvoj kroz razgovor, hrabrenje i uključivanje u njezinu ili njegovu igru te promicanje njezinih ili njegovih obrazovnih mogućnosti;

• Vođenje i granice

Osigurati vođenje i granice i pokazati djetetu kako da se primjereno ponaša;

• Stabilnost

Dosljedno pružati emotivnu toplinu, reagirati na dijete i osigurati joj ili mu kontakt s ljudima koji su joj ili mu važni.

UN-ova Konvencija o pravima djeteta – alat za djecu i roditelje

Vijeće Europe promiče prava djeteta (Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Europska socijalna povelja i dopunjena Europska socijalna povelja) i u potpunosti ispunjava obveze iz UN-ove Konvencije o pravima djeteta čije su potpisnice sve njegove zemlje članice.

Konvencija o pravima djeteta:

• Vidi dijete kao subjekt prava i postavlja standarde za države, odnosno za zemlje, o pravima koje bi one trebale jamčiti djeci mlađoj od 18 godina. Neke od obveza u izravnoj su nadležnosti država, dok se druge odnose na djetetove roditelje ili zakonske staratelje;
• Dodjeljuje roditeljima ili djetetovim zakonskim starateljima primarnu odgovornost za odgoj i razvoj djeteta i navodi kako bi najbolji interes djeteta trebao biti njihova osnovna briga. To znači da bi roditelji kao prioritet roditeljstva trebali izdvojiti dobrobit i razvoj svojega djeteta;
• Zahtijeva od država da priznaju odgovornosti roditelja i da im pruže potporu u podizanju njihove djece;
• Zahtijeva od država da interveniraju kako bi zaštitile dijete u slučaju zapostavljanja ili zlostavljanja.

UN-ova Konvencija o pravima djeteta i vizija roditeljstva

Konvencija uključuje djetetovo pravo na zaštitu (npr. da se prema njoj ili njemu odnosi nenasilno) i njezino ili njegovo pravo na sudjelovanje (npr. poštivanje djetetovog mišljenja). Ona također naglašava važnost dostizanja razvojnog potencijala za svako dijete, odnosno da dijete bude onoliko uspješno koliko to može, te priznaje da se djeca razvijaju kroz određeno vrijeme i imaju različite potrebe u različitim fazama njihovog života. Različiti aspekti Konvencije znače da bi roditelji djeci trebali osigurati odgoj i brigu , formirati i prihvatiti ih kao ljude s vlastitim pravima i hrabriti ih da se ponašaju kao osobe.

Pozitivno roditeljstvo uključuje sljedeća roditeljska ponašanja i vrijednosti:

• Brižno ponašanje znači odgovaranje na djetetovu potrebu za ljubavlju i sigurnošću. Dijete treba prihvaćanje, osjetljivost na njegove odgovornost, uključenost i podršku. Roditelj djetetu može pokazati naklonost i radost, utješiti ju ili ga kada je tužno ili potreseno, razgovarati s njom ili njim o stvarima koje ju ili ga brinu, zadržati pozitivan emotivni ton kod kuće te joj ili mu pružiti osnovnu njegu i sigurnost. Sve ovo djetetu omogućuje da istražuje svijet i vrati se roditeljima kada osjeti zabrinutost ili tugu.
• Struktura i vođenje pružaju djeci osjećaj sigurnosti i predvidljivosti. Pomažu djetetu da prihvati odgovornost za svoje ponašanje, da postane svjesno potreba drugih i da razvije samokontrolu. Kako bi to postigao, roditelj mora djetetu pomoći da shvati što su standardi, mora postaviti razumne i primjerene granice te mora voditi računa o djetetovim mišljenjima i reakcijama. Roditelj također mora imati uredan (ali ne krut) svakodnevni raspored, s redovitim terminima i obrascima za obiteljske aktivnosti. Vrlo je važno biti fleksibilan i razgovarati i pregovarati s vašim djetetom u svim fazama njezinog ili njegovog sazrijevanja.
• Priznavanje se odnosi na potrebu svakog djeteta da ju ili ga se vidi, čuje i cijeni kao osobu. To od roditelja zahtijeva da pokažu interes za svakodnevna iskustva vlastitoga djeteta te da ju ili ga saslušaju, pokušaju razumjeti njezino ili njegovo mišljenje i pomognu joj ili mu da izrazi osjećaje. To također znači dozvoliti djetetu pravo glasa i omogućiti joj ili mu aktivnu ulogu u obiteljskom životu i donošenju odluka.
• Osnaživanje se odnosi na jačanje osjećaja sposobnosti vašeg djeteta, na njezin ili njegov osjećaj osobne kontrole i mogućnosti da utječe na stavove i ponašanje drugih. Roditelji se mogu usredotočiti na djetetove sposobnosti i pokazati vjeru u njezine ili njegove potencijale. Osim toga, roditelji mogu stvarati prilike u kojima dijete uči, stječe nova iskustva i društvene veze. Sva djeca imaju faze u kojima se više ponašaju kao odrasli, ali i one u kojima se vraćaju oblicima ponašanja mlađe djece. Bitno je da ih roditelji za trajanja tih faza podržavaju i pomažu da prijeđu u sljedeću fazu razvoja.

Ukratko, „roditeljstvo u najboljem interesu djeteta" znači odgajati djecu na način da ona postižu najbolje moguće rezultate kod kuće, u školi, s prijateljima i u zajednici. Znamo da djeca daju najbolje što mogu kada im njihove majke i očevi pružaju toplinu i podršku, provode s njima dovoljno vremena, razumiju njihov život i ponašanje, očekuju od njih da poštuju pravila, potiču otvorenu komunikaciju i reagiraju na loše ponašanje razgovorom radije nego oštrom kaznom.

Razlozi za nenasilan odgoj djece

Fizičkim kažnjavanjem krše se ljudska prava djeteta, budući da ono predstavlja napad na njezino ili njegovo dostojanstvo i fizički integritet. Prema Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te prema članku 17 dopunjene Europske socijalne povelje, ono u Europi nije dozvoljeno.

Ipak, neki roditelji vjeruju da je fizičko kažnjavanje (odnosno, udaranje djeteta rukom ili nekim sredstvom, npr. štapom ili remenom) učinkovit način da djeca čine ono što im se kaže. Iako djeca u tom trenutku mogu napraviti ono što vi želite da naprave, negativni učinci takvog kažnjavanja mogu potrajati čitav život.

Poznato je da djeca koja su iskusila fizičko kažnjavanje znaju imati:

• lošije mentalno zdravlje (npr. manje samopouzdanja, češće depresije),
• lošije odnose sa svojim roditeljima (odnosno, nasilje ih ne uči da poštuju roditelje, već da ih se boje te ih potiče na otpor i osvećivanje i/ili na odlazak od njih),
• slabije razvijenu samokontrolu i slabije moralne standarde (odnosno, nasilje ne uči djecu razlozima i načinima ispravnog ponašanja),
• pojačanu agresivnost i društveno neprihvatljivo ponašanje (odnosno, fizičko kažnjavanje djetetu ostavlja dojam da je agresivnost normalna, prihvatljiva i učinkovita).

Također je poznato da odrasli koji su kao djeca iskusili fizičko kažnjavanje često imaju više problema s mentalnim zdravljem te pokazuju više kriminalnog i društveno neprihvatljivog ponašanja - uključujući i obiteljsko nasilje - nego odrasli koji kao djeca nisu doživjeli taj oblik kažnjavanja.

Međutim, fizičko kažnjavanje nije jedino ponašanje koje ostavlja dubok trag na zdravlje djeteta. Također je važno izbjegavati ostale oblike ponašanja kojima se djeca ponižavaju i degradiraju, uključujući ismijavanje, izazivanje kod djeteta osjećaje bezvrijednosti, nevoljenosti, neprimjerenosti ili straha.

Praktične smjernice za nenasilan odgoj

Odgajanje djece na nenasilan način ni približno ne znači poticanje popustljivog roditeljstva. Roditelji koji su uvjereni da je fizičko kažnjavanje djece neučinkovito i ponižavajuće za dijete, pronalaze druge načine rješavanja nesporazuma i postizanja usklađenosti s njihovim standardima ponašanja.

Nenasilni načini odgovaranja na pogrešno, štetno, opasno ili društveno neprihvatljivo ponašanje vašeg djeteta mogu uključivati:

• kada su u pitanju mlađa djeca – koristiti odvlačenje pozornosti prije nego što se problem razvije; smiriti dijete kroz različite zajedničke aktivnosti; pridobiti dijete da vas sasluša i ukazati joj ili mu na problem; napraviti odmak od situacije i porazgovarati o njoj kasnije, kada se emocije smire; uzeti time-out;
• kada su u pitanju starija djeca – razgovarati o nepoželjnim oblicima ponašanja, uputiti dijete da, eventualno zajedno s roditeljem, popravi štetu koju je svojim ponašanjem izazvalo te sankcionirati svako nedolično ponašanje ili joj ili mu uskratiti privilegije (npr. gledanje televizije ili susrete s prijateljima).

U takvim je situacijama uvijek važno izbjegavati ugrožavanje djetetove samosvijesti i njezina ili njegova dostojanstva – naime, ono što treba kritizirati jest neželjeno ponašanje, a ne dijete. Roditelj bi također trebao razmisliti o djetetovoj sposobnosti razumijevanja i poštivanja pravila, o okolnostima i ozbiljnosti ponašanja. Pri određivanju granica, roditelj bi trebao voditi računa o tome što je dobro za dijete sukladno njezinoj ili njegovoj dobi i stupnju razvoja, te razmisliti o razlozima zbog kojih ih određuje.

Mnogi roditelji smatraju da mogu izbjeći prisilu u odnosu sa svojom djecom ako su već od njihova rođenja s njima uspostavili odnos pun osjećaja, poštivanja i zadovoljstva. Ključ za uspješno poučavanje djece da sama reguliraju svoje ponašanje leži u uspostavljanju obostranog poštovanja i u očekivanju suradnje s djecom od njihove najranije dobi. Djeca dobro reagiraju na poštovanje i na pozitivna očekivanja. To znači da bi roditelji trebali očekivati dobro ponašanje i fokusirati se na to, a ne na loše ponašanje, te biti sigurni da dijete razumije ono što se od nje ili njega očekuje te da je to sposobno i ispuniti.

Kako bi pomogli djeci da nauče pozitivne oblike ponašanja, roditelji mogu:

• djetetu redovno pružati pozitivnu pozornost i prenositi je na nju ili njega, bez obzira na njezinu ili njegovu dob. Kako dijete bude raslo, ovaj će postupak uključivati i zanimanje za njezine ili njegove vršnjačke odnose i školske uspjehe;
• pozorno slušati svoju djecu i pomagati im da izraze svoje osjećaje;
• pomoći im da shvate moguće posljedice svojih izbora;
• poticati njihovo novo poželjno ponašanje pridajući im pozornost i hvaleći ih, a ignorirajući manje manifestacije nepoželjnog ponašanja;
• ponašati se onako kako bi željeli da se njihova djeca ponašaju, komunicirati s njima s poštovanjem i svojim primjerom pokazivati kako se rješavaju nesporazumi (konstruktivno).

Podržavanje poželjnih oblika ponašanja i smanjivanje onih nepoželjnih najbolje uspijeva roditeljima koji uživaju poštovanje svoje djece. To od roditelja iziskuje da priznaju i prihvate činjenicu da i oni griješe u procesu prihvaćanja odgovornosti za svoje roditeljsko prihvaćanje i za kvalitetu odnosa sa svojim djetetom (a ne da za sve krive dijete).

Pomoć u roditeljstvu

Svaki roditelj želi biti dobra majka ili dobar otac svojem djetetu. No, to je ponekad teško postići. Roditeljstvo, osim što je radosno i ugodno iskustvo, može biti i vrlo stresno.

Mnogi roditelji dijele svoje vrijeme i energiju na različite obveze (npr. posao, briga o djeci, briga o starijim članovima obitelji). Vrijeme provedeno s djecom je vrlo dragocjeno – prolazi brzo i ne može se vratiti. Pozitivno roditeljstvo iziskuje vrijeme koje bi djeci i roditeljima omogućilo da budu zajedno. Iako je to posebno važno u najranijim godinama djetetova života, ne smijemo zaboraviti da i tinejdžeri također trebaju roditelje koji će biti tu za njih.

Također je od životne važnosti da roditelji nađu vremena za brigu o sebi kao o odraslim osobama, da posvećuju pozornost vlastitim potrebama za intimnošću, druženjem i rekreacijom. Kako bi njihovo roditeljstvo bilo učinkovito, kako bi djetetu osigurali kontakt, podršku i vodstvo, roditelji trebaju pomoć i potporu.

Roditelji mogu jako puno naučiti kroz dijeljenje svojih iskustava s drugim roditeljima, prijateljima i obitelji. Također se mogu obratiti profesionalnim službama koje će ih izravno (npr. edukacija o roditeljstvu) ili neizravno (npr. terapija za parove) podupirati u njihovoj roditeljskoj ulozi. Zatražiti pomoć znak je odgovornosti, ne slabosti.

ZAPAMTITE DA SU RODITELJI ZAISTA VAŽNI SVOJOJ DJECI, BEZ OBZIRA NA NJIHOVU DOB!