U prošlosti su se ljudi rađali i umirali u svom domu pa je smrt bila normalan dio svakodnevnog života i djeca su u tom događaju sudjelovala kao i svi ostali. Danas je važno biti svjestan da razumijevanje bolesti i smrti nije unutar dječje slike o svijetu oko njih. Djeci treba pričati o bolesti i o smrti.
U situacijama umiranja u obitelji, mnogi roditelji žele zaštititi svoju djecu tako da ne govore o tuzi i smrti. To je krivi način zaštite. Djeca će prije ili poslije biti suočena s problemom. Ako vidite da djeca ne razumiju značenje riječi smrt – tada im trebate objasniti da bi se lakše uklopila u cijelu situaciju.
Treba im reći da je smrt sastavni dio života. Dijete možda odmah neće razumjeti točno njeno značenje, ono dolazi sa zrelošću, ali i s kulturnim i vjerskim uvjerenjima djetetove obitelji i cijele zajednice. S pripremama, kao dijelom svakodnevnog života, smrt će djetetu biti prirodna stvar kao što je umiranje cvijeta ili kućnog ljubimca. Poželjno je da djeca pričaju i sa starijim osobama kojima vjeruju i koje će im pričati o starenju i umiranju uz zajedničko čitanje knjiga. Poslije se može razgovarati o osjećajima djece (koji su se javljali dok se razgovarali o smrti, bolesti i sl.), što može biti dobar početak u pristupu i smrti i umiranju.
Važno je djeci odgovoriti na pitanja kad ona to žele. Isto tako, djeca često mijenjaju teme te se poslije opet vraćaju prethodnoj. Kad se priča da je netko umro, riječ "smrt" ne smije biti izostavljena. Ublaženi izrazi o smrti mogu pomoći djeci da se u tom času osjećaju bolje, ali ne mogu pomoći u razumijevanju što se zapravo dogodilo. Kada je vrijeme žalosti, treba djecu s tim upoznati. Roditelji trebaju dozvoliti djeci da vide da su odrasli tužni. Naime, ako je tuga skrivena, djeca će misliti da to nije normalan i prihvatljiv osjećaj.
Je li neophodno djeci reći istinu?
Bitna pitanja o životu i smrti zahtijevaju iskren odgovor. Primjerice, ako dijete pita hoće li ono umrijeti, treba mu reći da hoće, ali za puno, puno vremena. Ako pak pita hoće li njegovi roditelji umrijeti, treba reći da svi ljudi umiru, ali da njegovi roditelji neće još dugo vremena umrijeti. Djeca mogu pitati i nešto na što roditelj ne zna odgovor. Tada je u redu reći: "Ne znam." Bez obzira što pitaju, treba ih pozorno slušati dok postavljaju pitanja, jer krivo shvaćeno pitanje daje i pogrešan odgovor.
Je li dobro s djetetom razgovarati o uspomenama na umrlu osobu?
Uvijek je dobro pamtiti osobe koje su umrle. Kroz uspomene, osoba je uvijek živa u našim mislima. Od pomoći mogu biti fotografije. Možemo djecu pitati čega se sjećaju, tako će uspomene biti obogaćene našim doživljajima i možemo ih ponavljati bezbroj puta s djecom te uvijek iznova čuti nešto novo. Važno je da djecu potaknemo na izražavanje onoga što su doživjela, što im je važno, čega se sjećaju i da na taj način lakše podnesu gubitak.
Trebaju li djeca ići na pogreb?
Pogreb je ceremonija koja pomaže ljudima prihvatiti smrt. Budući da su djeca dio obitelji, prirodno je da sudjeluju na pogrebu kao i ostali. Dobro je za djecu svake dobi (od tri godine nadalje) da budu uključena u pripremanje pogreba. Možemo pitati na koji način se žele oprostiti od umrle osobe (pismom, cvijetom, crtežom ili sl.). treba ih pripremiti na događaje na pogrebu, zašto se tamo ide i da će neki ljudi možda plakati. Poslije pogreba djeca mogu kroz igru pretočiti događaje koje su vidjela i to je normalno. Ako su roditelji previše tužni da bi mogli pripremiti dijete za pogreb, to mogu učiniti bliski rođaci ili prijatelji. No odluka o odlasku na pogreb trebala bi biti djetetov izbor. To nije nešto na što ih treba prisiljavati. Ako ne žele ići, treba ih pitati za razlog i pustiti da govore o svojim osjećajima.
Kako pomoći djetetu kad umre roditelj?
Djeca trebaju pomoć u suočavanju s tugom kad im umre roditelj. Drugi roditelj (ili neka druga osoba u slučaju smrti oba roditelja), obično je ključna osoba koja treba pomoći djetetu shvatiti smrt. Kako je često i ta osoba sama obuzeta vlastitom tugom, podrška i pomoć rodbine i prijatelja joj je prijeko potrebna. Važno je reći djetetu kako se sve to dogodilo i što slijedi. Važne su mu činjenice i suosjećanje okoline. Radi toga treba pozorno slušati dijete i poticati ga na razgovor. Ne treba se čuditi ako dijete i nekoliko puta pita istu stvar i želi o tome raspravljati. Na taj način ono utvrđuje realnost gubitka i pokušava prihvatiti stvarnost. No i nakon što nam se učini da smo s djetetom nekoliko puta sve raspravili, trebamo imati na umu da djeca imaju svoju "vremensku skalu". Neka djeca čak znaju godinama potiskivati tugu koja može izbiti na površinu puno kasnije ili čak kada postane odrasla osoba. Kod izražavanja tuge i gubitaka nema pravila ni davanja jednostavnih "recepata" kako ju prebroditi.
Djetetu treba omogućiti da u najvećoj mogućoj mjeri nastavi sa svojim dotadašnjim obavezama i da mu se ritam života ne promjeni. Na neka ključna pitanja koja djeca postavljaju (primjerice:Ja li mama umrla zbog nečeg što sam ja napravio?, Hoću li i ja umrijeti kao i ona?, Tko će me čuvati?), treba odgovoriti u skladu s dobi djeteta.
Dobne skupine djece i njihove reakcije na smrt roditelja
Djeca ovisno o svojoj dobi razumijevaju i smrt. Mnogi autori ističu važnost primjerena pristupa djeci u vrijeme tugovanja, koje ne počinje nakon smrti, već i za vrijeme saznanja o teškoj (po život opasnoj) bolesti.
Dijete do 2 godine – Smrt roditelja neće biti shvaćena. Dijete će ipak primijetiti odsutnost roditelja. I jako mala beba može imati emocionalne promjene.
Djeca 2-3 godine – Ukoliko ne vide oko sebe osobe na koje su navikla, znaju ih zvati ili tražiti. Traženje roditelja koji je umro tipično je izražavanje tuge u ovoj dobi. Može potrajati dok dijete ne shvati da se roditelj neće vratiti. Ovoj djeci je važno održati uobičajeni ritam hranjenja i spavanja te im pokazivati puno pažnje i ljubavi. Ako se pojave veći problemi u ponašanju, treba se obratiti stručnjaku za psihičko zdravlje djece.
Djeca 3 – 5 godina – U ovoj dobi razumijevanje smrti je još uvijek ograničeno. Djeca se mogu naviknuti na odsutnost roditelja prilikom odlaska u vrtić ili kada se u društvu zaigraju, ali se nadaju da će se vratiti. Kroz vrijeme tuge mogu se javiti problemi poput glavobolje, razdražljivosti, strahova i sl.
Djeca u ovoj dobi misle da je smrt slična spavanju ili da je nešto s njihove strane uzrokovalo smrt. To ne moraju uvijek izraziti, zato s njima treba razgovarati obzirno i objasniti da se mama ili tata neće vratiti, ali da na njih uvijek ima tko paziti i preuzeti brigu o njima. Djetetu treba objasniti da ono ostaje potpuno i isto i bez roditelja kojeg više nema.
Djeca 6-8 godina – Djeca u ovoj dobi još mogu imati poteškoće u razumijevanju smrti iako postupno shvaćaju kako je smrt nepovratna i kako njome prestaju sve životne funkcije.
Dijete treba pripremiti i reći da je roditelj umro te ga pustiti da samo odluči koliko detalja želi saznati. Tugujuća djeca znaju biti odsutna na nastavi ili pokazati ljutnju prema profesorima. Teško im se koncentrirati jer su zaokupljena gubitkom. Zbog osjećaja nesigurnosti vezat će se uz prisutnog roditelja, ali za vrijeme praznika ili blagdana znaju biti posebno uzrujana. Treba im pokazati da su uz njih osobe koje ih vole i koje će im pomoći u zadovoljenju njihovih potreba.
Autorica dr.sc. Ana Štambuk na kraju zaključuje:
"Ne smijemo zaboraviti da su roditelji prvi učitelji svojoj djeci u svemu pa i u prihvaćanju gubitaka. Važno je zapamtiti: budite iskreni prema sebi i svom djetetu, razgovarajte zajedno jer je to najbolji način da prijeđete put koji je pred vama i sigurna sam da ćete uspjeti."