Dvoje harvardskih istraživača preispitali su američki (i ne samo američki!) sistem odgoja puštanja djece da plaču (CIO – crying it out). Oni tvrde da nereagiranje na dječji plač može dovesti do još više strahova i problema u starijoj dobi.
Roditelji bi trebali uvijek biti blizu djece. Trebali bi ih utješiti, a ne pustiti da plaču. Trebali bi ih povesti sa sobom u krevet, gdje će se osjećati sigurni. Tako tvrde Michael L. Commons i Patrice M. Miller, znanstvenici na Harvard Medical School, Odjelu za psihijatriju.
Commons je od 1987. godine predavač i suradnik u istraživanju na Odjelu za psihijatriju na Medicinskoj školi u Harvardu. Član je odjelnog Programa za psihijatriju i pravo. Miller je od 1994. godine suradnica u istraživanju u Programu za psihijatriju i pravo, i profesor suradnik psihologije na Državnom koledžu u Salemu od 1993. Doktorirala je na proučavanju ljudskog razvoja.
Uobičajena praksa da dijete spava u odvojenom krevetu ili čak u drugoj sobi, može kasnije dovesti do posttraumatskog stresa i osjećaja panike. A rani stres zbog odvojenosti uzrokuje promjene u dječjem mozgu, tako da kasnije postaju skloniji stresu.
Roditelji trebaju shvatiti da djeci zauvijek i nepovratno škode ako ih puštaju da plaču umjesto da reagiraju. Živčani sistem se mijenja, tako da djeca čiji je plač stalno ignoriran postaju preosjetljivi na traume.
Harvardski istraživački rad jedinstven je zbog svog interdisciplinarnog i multidisciplinarnog pristupa pri kojem su znanstvenici proučavali rad mozga, emocionalno učenje kod djece i kulturne razlike. Rezultati istraživanja su neobično važni, jer obuhvaćaju upravo razlike u emocionalnim odgovorima djece, uvjetovanim kulturnim naslijeđem, te njihovoj sposobnosti suočavanja sa stresom.
Ovo djelo otvara vrata istraživanjima ovakve vrste, ali moglo bi imati utjecaj i na sve ostalo: od roditeljskog nastojanja da intelektualno stimulira dijete pa sve do prakse obrezivanja.
Na ovaj način odgoja djece utječe strah da će dijete odrasti ovisno o roditeljima. Međutim fizički dodir i umirenje pomažu djetetu i stvaraju sigurnije ozračje iz kojeg dijete odrasta spremnije za stvaranje zrelih odnosa.
Proučavani (američki) način odgoja razlikuje se od odgoja u drugim kulturama, osobito s načinom odgoja naroda Gusii iz Kenije. Tamo majke spavaju s bebama i odmah odgovaraju na dječji plač. Majke iz plemena Gusii su bile vrlo uznemirene dok su na videozapisu gledale koliko dugo američkim mamama treba da odgovore na dječji plač.
Način na koji smo odgajani odraz je cijelog našeg društva. Amerikanci u principu ne vole da ih se dodiruje. Čak i ako prolaze kroz vrlo stresno razdoblje, ponosni su na svoju neovisnost. Međutim neovisnost ponekad graniči s izolacijom.
Unatoč preporuci da bebe moraju naučiti biti same, mnogi roditelji nagonski stave djecu u svoju sobu, barem u početku. Naravno, čim dijete propuže, i samo može pronaći put do roditeljske sobe. Roditelje to ne treba brinuti. Ne bi se smjeli bojati maziti i tetošiti svoje bebe. Trebali bi spavati s njima i utješiti ih kad plaču, a jednogodišnjake ne bi smjeli tjerati u odvojene sobe.
Zaista su razni načini na koji dijete može odrasti i biti neovisno, ne treba prolaziti ovakvu traumu. Djeci treba podrška i sigurnost da bi mogli odrasti i samostalno odlučivati. .
Osim straha od ovisnosti, postoje i drugi faktori koji podržavaju ovakav način odgoja djece. To je strah da će dijete ometati seksualni život roditelja ako dijele istu sobu. Ili strah liječnika da će roditelj povrijediti bebu ako dijele isti krevet. I konačno, stalno poboljšanje uvjeta života i potrošački duh potiče roditelje da kupe veću kuću s odvojenim sobama za djecu. Rezultat je nacija koja ne voli paziti svoju djecu, nasilna nacija obilježena klimavim i neangažiranim odnosima.
U ovoj kulturi zaista postoji otpor u brizi za djecu. Ali kažnjavanje i napuštanje nikad nisu bili dobar put prema toploj, brižnoj i neovisnoj osobi.
Napisao/la: Roda
Prevela i prilagodila: LindaMF Izvor: Harvard University Gazette Photo: Lidija Marija Tumir Prevela i prilagodila: LindaMF Izvor: Harvard University Gazette Photo: Lidija Marija Tumir