Dajte djetetu "glas"

Jedan od najvažnijih psiholoških faktora u odgoju djece je dati im "glas". Što je "glas"? To je osjećaj u nama koji nas uvjerava da će nas čuti i da ćemo imati utjecaj na svoju okolinu. Samo iznimni roditelji podupiru i potiču djetetov glas i poštuju ga od rođenja kao i svoj vlastiti.

Kako možete dati djetetu "glas"? Evo tri pravila:

• Pretpostavite da je ono što vam dijete govori o svijetu jednako važno kao i ono što vi govorite.
• Pretpostavite da možete učiti od djece koliko i oni uče od vas.
• Uključite se u njihov svijet kroz igru, aktivnosti, razgovor - ne tražite od njih da stupe u vaš svijet kako bi ostvarili kontakt.

Nije lako slijediti ova "pravila". Roditelji koji zbog emocionalnih ozljeda iz prošlosti još uvijek pokušavaju postići da se njihov vlastiti glas čuje, obično ne mogu bez pomoći. Oni će najvjerojatnije nametati svoj glas i zahtijevati da ih djeca slušaju. Ako čitate između redova ovakvog odnosa roditelj-dijete, jasno je da dijete skrbi o roditelju. Ponekad se dijete osjeća kao zatvorenik jer ne može reći što zaista osjeća, već govori ono što roditelj želi čuti. Ponekad pak djeca kojima nikad nije pružena mogućnost da razviju "glas" glume, grade zid oko sebe, uzimaju lijekove kao izlaz itd., jer se osjećaju potpuno sami na svijetu, a tjeskoba i/ili depresija koju na posljetku osjećaju je nepodnošljiva.

Začuđujuće je da se najvažniji posao na svijetu, odgoj djece, ne uči. Mnogi roditelji precjenjuju svoje roditeljske vještine. Katkad se ocjenjuju boljima od vlastitih roditelja i uistinu najčešće rade bolji posao. Ali nije dovoljno samo napraviti bolji posao, već izaći iz ustaljenih okvira i sagledati roditeljsku ulogu iz drugog ugla. Mali broj roditelja može to učiniti samostalno. Zato je savjetovanje ključno za njih kao i sve one koji očekuju dijete. Klijenti obično shvate da se njihov "glas" ne čuje, i da zapravo pokušavaju povratiti osjećaj podrške tako da tjeraju djecu da ih slušaju. Tužno, ali ovakvo "uzajamno roditeljstvo" se prenosi s koljena na koljeno.

Važno je započeti primjenjivati ova pravila od rođenja. Dijete razvija glas vrlo rano i ako kritično razdoblje prođe, a osjećaj podrške nije razvijen, teško je, a ponekad i nemoguće povratiti ga. Panika, beznađe i samoća koji se zatim javljaju mogu trajati cijeli život. Velik dio terapeutskog posla u radu s takvim ljudima odnosi se baš na traganje za izgubljenim ili neostvarenim glasom u djetinjstvu.

Kako izgledaju djeca s "glasom"? Imaju samosvjesnu osobnost koja ne odgovara njihovim godinama. Zauzimaju se sami za sebe kad je potrebno. Govore što misle i nije ih lako zastrašiti. Skladno prihvaćaju neizbježne frustracije i životne poraze i stalno idu naprijed. Ne boje se isprobati nove stvari ili preuzeti rizik. Ljudi svih uzrasta uživaju u razgovoru s njima.

Ako se roditelji ne uključuju u dječji svijet, već očekuju da djeca uđu u njihov da bi ostvarili kontakt, počinjena šteta može trajati cijeli život. Ipak svaki karakter se prilagođava na svoj način: neka djeca po prirodi nisu sposobna za agresivno traženje pažnje. Ako nitko ne ulazi u njihov svijet, nesvjesno primjenjuju pasivniju strategiju. Stišavaju svoj "glas" i udovoljavaju roditeljima smanjivanjem zahtjeva.

Kao odrasli, ovakvi ljudi su nježni, osjetljivi, i nedostaje im samopouzdanja. Velikodušni su i brižni, često volontiraju u dobrotvornim organizacijama, skloništima za životinje i slično. Stalno osjećaju ljudsku patnju kao svoju vlastitu i proganjani su krivnjom ako ne mogu ublažiti tu nevolju. Većini oni izgledaju kao sjajan model ljudskosti. Na žalost, ove kvalitete su neposredni pokazatelj da nemaju "glas", ili je vrlo slabašan, a ta "bezglasnost" im izaziva bol.

Svaki roditelj treba stremiti da svom djetetu osigura "glas". Pogledajte iskreno u sebe. Ako ne možete primijeniti tri pravila, potražite pomoć što prije. Nije sramota. Uz puno truda, možete prekinuti i razbiti intergeneracijski krug i pokloniti svom djetetu (i konačno, njegovoj djeci) ovaj krasan dar.