Ina May Gaskin, žena koju zovu “majkom primaljstva u SAD-u” i autorica knjiga Prirodan porođaj i Duhovno primaljstvo, bila je gošća na konferenciji prePOROD davne 2012. godine u Zagrebu. Tada su članice Rode s njom i njeznim mužem Stephenom razgovarale o primaljstvu, o porodima i o njihovom radu na Farmi, porođajnom centru i zajednici u državi Tennessee koju su osnovali 1971. godine. Prvi dio intervjua možete pročitati ovdje.
IMG: Vlada preveliki strah, toliki da ljudi nisu niti svjesni koliko su doktori preplašeni. Ponekad nemaju priliku prisustvovati pravom porodu tijekom cijelog svog školovanja te zamišljaju velike količine krvi jer to je ono što vide tijekom studiranja. Doktori se moraju distancirati, moraju biti manje osjetljivi jer svaki put kad zarežu ženu, krv počinje teći.
Moj prijatelj iz Brazila je želio postati porodničar jer je za to imao dobar razlog – njegovo rođenje je bilo jako teško za njegove roditelje pa je tu priču čuo toliko puta tijekom svog odrastanja da je odlučio kako će baviti tom „strašnom stvari“ kad odraste. No odrastao je u kulturi gdje je carski rez tri puta učestaliji nego u SAD-u; već u sedamdesetim godinama (20. stoljeća) su imali visoke stope carskih rezova. U osamdesetima je njegova supruga bila trudna. Bila je izrazito aktivna tijekom trudnoće te je surfala kada je započela prva faza poroda. Kada je došao do nje kako bi provjerio koliko je otvorena, a ona je bila već 6 cm otvorena, jako se preplašio. Bojao se da će brzo doći trenutak poroda; strah je bio „urezan“ u njega. Njegova žena je mogla jednostavno roditi jer se brzo otvarala i nije bilo nikakvih komplikacija, no zbog straha ju je posjeo u svoj Alfa Romeo i vozio 170 km/h prema Riju. Već sama ta vožnja je bila prebrza, ali ona mu je dovoljno vjerovala te strah nije zaustavio porod. Uspjela ga je odgoditi, a on ju je odveo doktoru kojem je vjerovao. Taj doktor joj je dao klistir te je ona otišla obaviti nuždu. U tom trenutku bebina glavica je počela izlaziti, a doktor je uzeo škare te izveo epiziotomiju pa je beba ispala van. Nakon epiziotomije, žena je zaražena nektorizirajućem fasciitisom i zamalo je umrla. Kasnije je moj prijatelj morao odlaziti na psihoterapiju godinama zbog traume što je vjerovao arogantnom kolegi, koji ga je na kraju skoro koštao života žene.
Roda: Ovo je grozno iskustvo...
IMG: A drugi porod je tekao ovako nekako: nakon večere, bili su već u u bolnici jer je žena bila u trudovima, moj prijatelj se otišao tuširati, a ona ga je nježno zazvala i rekla: „Vrijeme je, beba dolazi. Dođi tu, beba dolazi.“ Ona je bila vrlo mirna, a on nije mogao vjerovati da beba dolazi. Morala je vikati, a on je izašao iz kupaonice u ručniku i rekao: „Oh, moj Bože! Beba dolazi!“ Tada ju je zagrlio, primio u naručje, a ona je podignula bebu. Sestra ih je uslikala, a fotografija je ispala jako mutnom, no vidi se… Sada on predaje studentima medicine i pokazuje im tu fotografiju i prepričava priču koju sam vam ja upravo ispričala.
Roda: To je nevjerojatno.
IMG: Toliko je bio preplašen, Medicinski fakultet možemo nazvati Fakultetom za prepadanje opbstretičara jer u to se pretvorio. Prije si trebao imati određene vještine i nježne osjećaje prema ženama. To je ono što je Graham D. Reed rekao: „Imate dvije vrste liječnika – muškarce koji pokreću i one koji koče."
Muškarci koji pokreću su oni koji poštuju žene te one mogu roditi uz takvog muškarca u prostoriji. Zbog onih koji koče, žene odlaze, porod se zaustavlja ili beba kaže: "Ja ne izlazim van dok je ovaj *eronja u prostoriji." I to su oni koji su sada glavni, "muškarci kočnice" vode svijet opstetricije, a to se mora hitno promijeniti."
Roda: Što mislite, koliko je važno za trudnice i njihove partnere čuti pozitivne priče s poroda, bez obzira gdje rađaju?
IMG: Trebali bi znati ne slušati strašne priče s poroda iako sam vam ja upravo ispričala jednu. Ali ovo je strašna priča sa svrhom. Ovo nije bila priča o njenoj nemogućnosti rađanja, ovo je bila o njegovom strahu koji je ovu priču pretvorio u horor priču, kao i o doktorovom neznanju. Ne bi trebali slušati strašne priče o funkcioniranju tijela. Ako ćemo uvoditi nekakva pravila, trebamo imati zakon gdje će biti zabranjeno pričati takve strašne priče van konteksta. Žene koje su doživjele takve stvari trebale bi pronaći pomoć i moći to ispričati. Nije da ne trebaju o tome pričati, ali ne bi to trebale pričati svojoj djeci, drugim trudnicama ili pisati o tome na internetu.
Roda: Na našim web stranicama smo objavile priče s poroda, no naši kritičari kažu kako bismo trebale objaviti i strašne priče kao drugu stranu poroda. Mi se s time ne slažemo.
IMG: U pravu ste, ne trebate podržavati takve stvari koje bi trebale biti zastupljene kod psihoterapija koje se pružaju u takvim slučajevima.
Roda: Ali to i je problem, ženama nije pružena pomoć koja im je potrebna. Ne znamo je li tako i u drugim državama, ali u Hrvatskoj nisi mučenica, nisi dovoljno dobra mama ako ne možeš to izdržati za svoje dijete.
IMG: Da, kao da se trebaš žrtvovati, no što je s tvojom ostalom djecom? Recimo da imamo majku koja je u uznapredovalom stadiju raka. Možda već ima petero djece doma, a trudna je sa šestim. Ovo bi mogla biti indikacija za pobačaj jer majka mora proći liječenje, a majka je petero djece. Ne želimo da ta djeca postanu siročad.
Roda: Kako možemo pomoći ženama da se lakše nose s boli nakon traumatičnog poroda?
IMG: Opet, terapijom. Ženama je nametnuto da moraju biti savršene majke, mučenice. Niti jedan drugi sisavac to ne radi, osim nas ljudi gdje majka treba biti moćna.
Roda: Ali kada tražimo pomoć, dobijemo odgovor da što još želimo? Imamo zdravo dijete, imamo li pravo tražiti više?
IMG: Zanima me kako definiraju zdravo dijete. Za mene je zdravo dijete ono koje nije preplašeno, ono koje neće prve dane provesti na intenzivnoj njezi. Dijete koje će cijelo vrijeme plakati, koje neće dojiti jer je majka psihološki ranjena zbog odvajanja od bebe – to nije zdravo dijete. Zdravo dijete je ono koje je sa svojom majkom, nad kojim nije bilo nepotrebnih intervencija. Zdravo dijete je ono koje nije brzinski odneseno na dječji odjel nakon poroda, koje je provelo vrijeme sa svojom majkom kojoj intimni odnosi neće biti bolni od sad pa nadalje, koja ne može sjediti zbog rane od epiziotomije ili carskog reza. Ne razumijem čemu sva ta bol koju zahtijevaju od majki. Meni se čini da je to sadizam, koji je legalan.
Roda: To on i jest. Sadizam koji je odobravan i pozdravljen. Imamo još nekoliko pitanja za vas. U Hrvatskoj postoji malo porodničara koji se spremni poroditi dijete koje je okrenuto na zadak, a još manje je onih koji ohrabruju žene na vaginalni porod nakon što su imale porod koji je završen carskim rezom.
IMG: Pa to je šokantno. Zamislite da su piloti ili inženjeri izgubili toliko znanja i kompetencija u zadnja dva desetljeća koliko su porodničari izgubili? Imali bismo mostove i zgrade koji se ruše, a avioni bi padali s neba. Zašto je to dozvoljeno porodničarima – u isto vrijeme su odgovorni za sve, a postaju sve neupućeniji kako vrijeme prolazi. To je strašno, a opet, to je tako. Tu se netko šali, zar ne.
Roda: Većina porodničara i babica koje rade u bolnicama nemaju potrebne vještine za siguran vaginalni porod bebe koja je okrenuta na zadak niti znanja kako pomoći ženama koje rađaju vaginalno nakon što su imale carski rez.
IMG: Sigurno postoji neka osoba od osamdesetak godina koja im može prenijeti svoja znanja!
Roda: Da, postoji, ali te osobe obično to ne smiju.
IMG: Znam, ali to je tako smiješno. Najbolje da svim osobama koje znaju što rade zabranimo da govore.
Roda: Da, na kraju se sve svodi na to. Kako Vi pristupate porodu gdje je beba okrenuta na zadak, vaginalnom porodu nakon carskog reza ili vaginalnom porodu nakon više carska reza?
IMG: Bez problema podržavamo žene u tim slučajevima.
Roda: Imate li na Farmi vaginalne porode nakon više carskih rezova?
IMG: Naravno. To smo stavili u naš protokol. Ne izvodimo vaginalne porode nakon tri carska jer vjerujemo kako je to previše za nas zbog toga što nemamo podršku osiguravajuće kuće za takve porode, ali budemo uz te žene na vaginalnom porodu u lokalnoj bolnici. Nakon dva carska reza bez zadrške podržavamo porod na Farmi. Tada želimo znati gdje je posteljica i zašto je trudnica imala carski rez. Također želimo znati koliko dobro je šivana, želimo pročitati njen post-operacijski karton.
Roda: Kakvu vrstu podrške pružate ženama koje imaju drugačiju verziju normalnog poroda u odnosu na normalne porode? Dobiju li takve žene drugačiju podršku, možda psihološku ili bilo koju drugu vrstu podrške kod vas na Farmi?
IMG: Postoje samo dvije vrste poroda – onaj s komplikacijama ili normalan porod. Ne želimo od normalnih poroda napraviti one s komplikacijama dok oni to još nisu. Kod nas ne postoji to nekakvo sivo područje između.
Roda: Kako objašnjavate nisku stopu intervencija i carskih rezova na Farmi?
IMG: Nedostatak straha?
Roda: Još jedno, zadnje pitanje. Zašto je porod važan, zašto je važno da žene imaju pravo odabrati način na koji žele roditi i zašto toliko puno ljudi želi kontrolirati tu odluku?
IMG: Može se zaraditi jako puno novaca kada se žene boje svog tijela, a tu je još prisutna i pohlepa koja je jedan od 7 smrtnih grijeha. S pravom je smrtni grijeh jer je dobro poznato koliko je nevolja prouzročila. Sada pomiješajte neznanje, pohlepu i strah. Ta tri faktora uzrokuju veliku patnju u svijetu, a nevjerojatno puno su prisutni prilikom poroda. Rođenje je početak života tog djeteta, početak roditeljstva, početak obitelji. Ukoliko ga ne učinimo pozitivnim i punim ljubavi, nego strašnim, dolazi do velikih problema. A mnoge probleme koje imamo s roditeljstvom počinju upravo s ovim prvim iskustvom i kasnije se samo pojačavaju.
Ukoliko sada maknemo ovaj strah i neugodna iskustva s poroda, dodamo primalje koje su dobre u svom poslu i žele ga raditi te im pustimo da se nadograde u svom poslu, biti će nam znatno bolje. Tu čak mogu biti uključene osobe koje slabo čitaju ili uopće ne znaju čitati. Mogu nas naučiti mnogim zanimljivim stvarima. Rekla bih da nas učiti mogu čak i čimpanze koje imaju divne porođajne položaje i praktične reakcije koje i mi možemo imitirati. Imamo puno toga za naučiti od drugih sisavaca o porodu, vjerujem da je vrijeme da počnemo s time. Isprobali smo ovo drugo *ranje zadnjih 500 godina koje nas je samo dovelo u velike probleme. Ja ću podučavati doktore, primalje i žene o tome.
Postoji žena koja je 1670. godine napisala prvi priručnik za primalje na njemačkom jeziku (op. prevoditelja: dvorska primalja odnosno Die Kgl. Preußische und Chur-Brandenburgische Hof-Wehemutter). Ona nikada nije sama rodila, što bi značilo po tadašnjim pravilima da nije ni mogla biti primalja.
Ta žena je bila Justine Siegemund, dvorska primalja iz Silesije u Njemačkoj. Sve ovo je zdravi razum, ali ona je krenula istraživati i učiti za posao primalje nakon što je i sama imala nevjerojatno iskustvo: dijagnosticirana joj je lažna trudnoća, a lažna trudnoća može biti potpuno uvjerljiva. To ne znači da je žena luda ili halucinira, to se događa i drugim sisavcima. Njezino tijelo se promijenilo, hormoni su počeli raditi svoje – grudi su joj počele proizvoditi mlijeko, postale su osjetljive, maternica joj se proširila i trbuh joj je narastao te je krenula rađati. Prilikom poroda imala je uz sebe četiri primalje, a kasnije su pozvali još tri, koje su je sve uvjeravale ne samo da ima trudove, već da je dijete u pravilnom položaju i da će roditi svaki čas. Ovo stanje trajalo je dva tjedna te joj je rečeno da niti ona niti dijete neće preživjeti i u tom trenutku su njezin suprug i majka pozvali primalju iz drugog sela koje je jednostavno rekla – vi niste trudni.
Ovi događaji u Siegemund su pobudili nevjerojatno zanimanje za trudnoću i porod te je otišla u Frankfurt na akademiju i počela proučavati knjige. Pronašla je crteže gdje ruke izlaze prve, crteže gdje noge izlaze prve. Obično kukovi izlaze prvi, ali ovo su komplikacije koje se mogu dogoditi kada imate dijete unutar organa i ono mora izaći van… prije ili kasnije. Ne događa se često da ruka ili noga izađu prvi, ali će se dogoditi. Ona je mogla vizualizirati, baš kao što ja mogu vizualizirati kako bi dijete izgledalo u maternici – i rekla sljedeće: "Ova ruka mora ići natrag u maternicu ili dijete neće preživjeti." Tako je ona pomogla ženi i nerođenom djetetu, bez da je ženi rekla što će napraviti. Nije postojao zakon koji bi tako nešto ograničavao i ona je to napravila.
Jednom je napravila nevjerojatan zahvat na ženi čijem je još nerođenom djetetu virila ruka iz rodnice puna dva dana te je izgledalo da će dijete biti mrtvorođeno jer je ruka bila bez boje. Uspjela je to riješiti - dijete je rođeno živo i majka je preživjela. Želim reći, da nije bilo primalje, ovo dijete vjerojatno ne bi preživjelo, a i majčin život bi bio ugrožen. Uspjela je savinuti ruku i gurnuti je nazad u rodnicu, pozicionirati bebinu glavicu u ispravan položaj i beba je rođena.
Svi su joj rekli kako mora zapisati svoje znanje i mnogi doktori tog vremena su odobravali njezine metode, pa je tako nastao primaljski udžbenik. Uspjela je postati veći autoritet od samih doktora koji su nevoljko priznavali da ona ima znatno više znanja od njih samih. Doktori su joj odavali počasti dok su nedaleko od Frankfurta u to isto vrijeme vješali i spaljivali vještice - odnosno primalje.