Majke su zlostavljane za vrijeme porođaja. Potreban nam je vlastiti #MeToo

Mnoge žene boje se progovoriti o tome kako ih je medicinsko osoblje tretiralo dok su rađale.

Kada sam svoje prvo dijete rodila carskim rezom, probudila sam se na operacijskom stolu. Trpjela sam užasnu bol, kao da me režu iznutra. Budeći se iz narkoze, prva mi je pomisao bila da sam u paklu i da me muče. Tu bol je pratilo glasno pulsiranje u mojoj glavi. Kada sam se još malo osvijestila, shvatila sam da nisam dobila dovoljno jaku anesteziju, bila sam paralizirana i u ustima sam imala cjevčice. Tada sam čula kako netko na njemačkom govori (to je bilo u istočnom Berlinu nekoliko godina nakon pada Zida - "Sada može dobiti sve"). Srećom, ponovno sam se onesvijestila. Kada sam se ponovno probudila, pokušala sam nešto reći na svom slabom njemačkom. Netko me je držao za ruku i doveli su mog muža da mi pokaže moju bebu i pravili se da ne razumiju što im govorim. Moje iskustvo nije iznimka. Ženama diljem svijeta još uvijek govore da šute, da izdrže i da budu zahvalne što su žive i imaju bebu, bez obzira na bol i zlostavljanje koje trpe u rađaoni ili na operacijskom stolu. Mnoge pate od postporođajne depresije i paničnih napada. I o tome ne pričaju.

U Rusiji, doule - profesionalke obučene da pružaju emocionalnu i edukativnu podršku ženama - pokrenule su hashtag #violence_in_obstetrics na društvenoj mreži VK nakon uspjeha ruske kampanje #IAmNotAfraidToSpeak (Ne bojim se govoriti) u kojoj su tisuće žena iz cijele Rusije i Ukrajine govorile o svojim iskustvima seksualnog nasilja.

U prva dva mjeseca kampanje #violence_in_obstetrics, doule su dobivale po 70 priča dnevno od žena koje su bile zlostavljane u ruskim bolnicama.

Zlata Ivanova je za Index on Censorship magazine govorila o tome kako je prošla kroz nekoliko iznimno bolnih pretraga zbog kojih je krvarila. Dežurni liječnik joj je rekao da je došla prerano. Morala je puzati 'na sve četiri' do sobe za promatranje fetusa, dva kata iznad, u užasnim bolovima.

Nakon toga je ležala 16 sati na gumenoj podlozi u sobi s još sedam žena koje su se previjale u agoniji dok su medicinske sestre vikale na njih. Bez njenog pristanka, stavili su je na oksitocin (drip) i liječnici su joj probili vodenjak kako bi ubrzali proces. Nakon porođaja, troje stažišta joj je zašivalo vaginu - bez anestezije.

Ovo se dogodilo u Novosibirsku, no teško je pronaći ženu koja je rodila više od jednog djeteta u bilo kojoj bolnici na svijetu, a da nije prošla kroz neko iskustvo zlostavljanja - bilo da su ginekolozi u nju gurali prste bez njenog pristanka kako bi "osjetili" bebu, bilo da su vikali na nju, okrivljavali ju i vrijeđali zato što beba plače ili se ona žali na bolove.

Ja sam bjelkinja i na mene su se derali u bolnici u Londonu kada je moja beba zaplakala. Premda je jedna divna žena iz La Leche League bila sa mnom tijekom dana kako bi mi pomogla oko dojenja, u 2 poslije ponoći jedna je prezaposlena medicinska sestra vikala na mene jer nisam mogla proizvesti mlijeko i da stavim bocu u usta bebe jer sam sve oko sebe probudila.

Ako ne znate jezik kojim govori medicinsko osolje ili ako ste pripadnica neke etničke manjine, velika je šansa da ćete dobiti još goru skrb. Istraživanje u UK pokazuje da žene nemaju prevoditelje i da se liječnici često odnose s nepoštovanjem sa ženama koje se s njima ne slažu. Takvo utišavanje žena može dovesti i do smrtnog ishoda.

U nekim zemljama žene izvještavaju kako su pod pritiskom obitelji koje inzistiraju na prirodnom porodu i da su one koje ne rađaju tako "samo lijene da tiskaju". Opcija carskog reza se u mnogim zemljama smatra neprihvatljivom. Jedan liječnik je izjavio za Index on Censorship kako je jedna žena bila premještena u drugu bolnicu kako joj ne bi bio ponuđen carski rez. Bila je tako dugo u trudovima da je beba na kraju umrla, mjehur joj je bio rastrgan i morala je izvaditi maternicu.

Ovdje u Ujedinjenom Kraljevstvu u Shropshireu, novorođenčad je umirala godinama dok prošlog ljeta nije došlo do skandala. Rhiannon Davis, čija je kći Kate umrla 2009. godine, rekla je za Shropshire Star: "Bez obzira što su me uvjeravali u suprotno, Kate nije bila prva beba koja je mogla izbjeći smrt. Pa ipak se nitko nije potrudio da nešto nauči, i tako je zapečaćena njezina sudbina, kao i moja, i to mi nanosi nepodnošljivu bol."

Ipak, još uvijek sve žene koje doživljavaju ovakav tretman to ne nazivaju nasiljem. No, kao što su žene počele imenovati seksualno nasilje na poslu i na ulici, tako bi trebale početi imenovati nasilni tretman koji doživljavaju kada rađaju.

Rađanje je iznimno važno iskustvo. Žene bi trebale bit slušane, na njih se ne smije derati, ne smije ih se ušutkivati i podvrgavati brutalnim intimnim pretragama. Liječnici i medicinske sestre često ignoriraju planove poroda i opravdavaju brutalnost tretmana u ime medicinske znanosti - ili se radi o hitnosti ili o spašavanju života. Na kraju - zdrava majka i zdravo dijete služe kao opravdanje njihovih metoda. Seksističko, a ponekad i rasističko ponašanje dio je tih metoda koje se rijetko propituje. No, kako si tretirana kao majka i osjećaš li poštovanje ili ne i imaš li pravo glasa ili ne, utječe na to kako ćeš se brinuti o svojoj bebi te na tvoja buduća iskustva povezana sa seksom i rađanjem.

U najgorim slučajevima, kao što je to slučaj u Shropshireu, žene se utišava zato što medicinski stručnjaci zataškavaju nesavjesno liječenje. Mnoge žene, koje bi mogle imati podršku doula kao u Rusiji, imaju potrebu govoriti o svom iskustvu u bolnicama na društvenim mrežama. Postavljati pitanja bez obzira kako si tretirana nužno je za siguran porođaj. Kada to učine, zapitat ćemo se - kao i u slučaju pokreta #MeToo - zašto je nama majkama trebalo toliko vremena da progovorimo?