Smiju li majke koje boluju od dijabetesa dojiti?

Dijabetes je jedan od najčešćih metaboličkih poremećaja današnjice. Hormon inzulin kojeg luči gušterača omogućuje da glukoza iz krvi uđe u stanice i mišićno tkivo gdje se pretvara u energiju. Bolest se pojavljuje u dva oblika : dijabetes tipa 1 (ako gušterača ne proizvodi dovoljnu količinu inzulina pa organizam ne uspijeva održavati normalnu razinu glukoze u krvi) ili dijabetes tipa 2 (ako periferno tkivo postaje neosjetljivo na djelovanje inzulina). Liječenje tih dvaju oblika bolesti je različito. Kod tipa 1 treba davati inzulin, uz odgovarajuću dijetu koja ne sadrži mnogo koncentriranog šećera (slatkiši, čokolada). Kod tipa 2 šećerne bolesti u pravilu je dovoljna dijeta, a daju se i lijekovi oralno, za sniženje razine glukoze.

Trudnoće kod dijabetičarki, kao i trudnoće u kojima se pojavi dijabetes (gestacijski dijabetes), obično završavaju normalnim porođajem bez ikakvih posljedica na majčino dugoročno zdravlje. Svakoj trudnoj ženi koja zna da ima dijabetes potrebna je specijalistička njega i nadzor. Trudnoću treba intenzivno nadzirati u za to osposobljenom centru.

Poznato je da su bebe majki koje boluju od dijabetesa i same u potencijalnoj opasnosti da u kasnijem životu obole od iste bolesti, no manje je poznato da dojenje ima pozitivan utjecaj na sve tipove dijabetesa:

• Nedavna istraživanja dokazuju da majke oboljele od dijabetesa tipa 1 isključivim dojenjem od najmanje tri do četiri mjeseca osiguravaju značajno manji rizik od pojave dijabetesa istog tipa u generacijama svojih potomaka.
• Sklonost dijabetesu je u velikom broju slučajeva nasljedna pa dijete može kasnije u životu oboljeti od dijabetesa. Majke koje za vrijeme trudnoće obole od gestacijskog dijabetesa, dojenjem mogu smanjiti rizik da njihove kćeri razviju isti tip trudničkog dijabetesa tijekom svojih trudnoća u budućnosti.
• Dojenje donosi i značajne koristi za majku dijabetičarku:
• Djeluje smirujuće i umanjuje stres koji inače loše utječe na opće stanje oboljele. Ako majka doji u ležećem položaju, ona se istovremeno i relaksira, jer hormoni koji se otpuštaju za vrijeme podoja djeluju smirujuće na cijeli organizam.
• Potreba za inzulinom najčešće se tijekom dojenja lagano smanjuje u odnosu na period trudnoće zbog dodatne potrošnje glukoze u procesu stvaranja mlijeka.
• Bolje opće stanje tijekom perioda dojenja.
• Nakon što rode, mnoge majke koje boluju od dijabetesa brinu hoće li dojenje na neki način pogoršati njihovo stanje, a osobito može li njihova bolest putem dojenja naškoditi bebi. Prema zaključcima istraživanja i brojnim pozitivnim primjerima iz prakse: nema razloga da žene oboljele od dijabetesa ne doje. Sastav mlijeka u žene koja prehranom, tjelovježbom i dobro prilagođenom inzulinskom terapijom održava normalnu razinu šećera u svojoj krvi, vrlo je sličan sastavu mlijeka u žena koje nemaju dijabetes. Molekule inzulina su prevelike da bi prešle u majčino mlijeko, stoga inzulinska terapija ne može naškoditi bebi koja doji. Ako majka uzima oralno neki od lijekova za dijabetes, trebala bi se savjetovati s liječnikom o mogućoj promjeni terapije.

Kod žena koje boluju od dijabetesa nakon poroda u pravilu naglo opada potreba za inzulinom. Promjene šećera u krvi normalne su u tom razdoblju zbog hormonskih promjena, neredovita rasporeda spavanja i početka dojenja. Stoga majka treba učestalo provjeravati šećer u krvi i paziti da ne dođe do hipoglikemije.

U zdravih žena mlijeko obično "nadođe" oko trećeg ili četvrtog dana nakon poroda. Istraživanja su pokazala da kod većine majki koje boluju od dijabetesa tipa 1 mlijeko može "kasniti" i po dan-dva, a ponekad i više. Rano i često stavljanje bebe na prsa će potaknuti proizvodnju mlijeka, spriječiti razvoj prepunjenosti dojki i zastoja mlijeka, te pomoći da se dojenje brže i lakše "uhoda".

Dojenje može prouzročiti pad razine šećera u krvi, naročito ako majka doji između svoja dva obroka. U tom je slučaju preporučljivo da prije ili za vrijeme podoja uzme neku od namirnica bogatih ugljikohidratima (npr. perec, suhi keks, komadić kruha) i popije čašu tekućine. Ako je potrebno, istoga se valja pridržavati i tijekom noćnih podoja. Redovitom kontrolom razine šećera u krvi izbjegava se hipoglikemija koja može biti vrlo opasna kako za majku tako i za bebu. Hipoglikemija također može usporiti i zakočiti refleks otpuštanja mlijeka što neposredno utječe na količinu mlijeka koju beba pojede po podoju. Neučinkoviti podoji dovode bebu u opasnost slabog napredovanja ili čak gubitka na težini.

Pronalaženje ravnoteže između prehrane, tjelovježbe i davanja inzulina ključ je dobra i zdrava života s dijabetesom. Dijabetes nije prepreka za normalan i sretan život pa u skladu s tim i žene koje boluju od dijabetesa mogu biti jednako uspješne dojilje kao i zdrave žene. No, kako je dojenje vrlo dinamičan proces koji je podložan brojnim promjenama (npr. periodi pojačanog rasta djeteta - skokovi u razvoju, početak uvođenja dohrane krutom hranom, štrajkovi dojenja, prestanak dojenja i sl.), iznimno je važno da prehrana i terapija oboljele uvijek budu prilagođeni novonastaloj situaciji. Zato je neophodno da majka redovito kontrolira razinu šećera u svojoj krvi te da surađuje sa stručnjakom za dijabetes.