Ljubaznost je zabranjena – intervju sa slovačkom redateljicom filma „Između nas"
Gošća prvog dana Human Rights festivala u Zagrebu 2018. godine bila je Zuzana Limova, novinarka i redateljica filma „Između nas" (Medzi nami). Navedeni film, koji joj je bio završni rad na studiju, je ubrzo po završetku snimanja zabranjen za prikazivanje. Film pokazuje tmurnu stvarnost rađanja u Slovačkoj te osjećaje i razmišljanja same redateljice, kao i majki koje su snimane za potrebe ovog filma.
Nakon hrabrog govora saborske zastupnice Ivane Ninčević Lesandrić u hrvatskom Saboru o svom bolnom iskustvu kiretaže bez anestezije nakon spontanog pobačaja, Hrvatska radio televizija odbila je prikazati ovaj dokumentarni film jer „...prikazivanje svakodnevnice rodilišta u srednjoj Europi ne predstavlja konstruktivan doprinos rješavanju problema u zdravstvenom sustavu".
Ovo odbijanje prikazivanja otvara neka nova pitanja. Umjesto očekivanja „konstruktivnog doprinosa", ne bi li sam kriterij za emitiranje bio njegova važnost? Nije li razlog stvaranja dokumentarnih filmova upravo prikazivanje nepravde kako bi se potaknula promjena? Ne bi li sada bio pravi trenutak za prikazivanje, u trenutku kada postoji javna debata o temi koja je prikazana u filmu? Ne bi li trebali očekivati „konstruktivni doprinos" upravo tamo gdje se on i može očekivati: u strukturama samog sustava koji postoji zbog brige za majke i novorođenčad?
Novinarka i redateljica Zuzana Limova pojavljuje se u filmu i kao narator. Govori nježno i brižno, o vlastitom iskustvu i osjećajima, bez osuđivanja. Govori o onome što je očito, ali u isto vrijeme, izražava zabrinutost tamo gdje mnogi odmahnu rukom iz čistog neznanja. Ili je to nemoć? Ne želimo li svi mi za naše majke, kćeri, prijatelje i obitelj najbolju njegu koja postoji? Kada osjećamo da ne možemo mijenjati sistem, znači li to da se moramo prilagoditi? Ili je prilagodba samo način preživljavanja?
Intervjuirali smo Zuzanu, koja moli za dostojanstvo i ljubaznost za naše majke i bebe kada im je to najpotrebnije, u vremenu kada su najranjivije. Prema načinu kako je njen film primljen, čini se kako je ljubaznost zabranjena.
Vaš film „Između nas" prikazan je prošle godine pred malom publikom u Hrvatskoj, a ove godine je dio Human Rights Film Festivala koji se održava u Rijeci i Zagrebu u tjednu posvećenom ljudskim pravima. Sada kad ste posjetili Hrvatsku više od jednom, kakvi su Vaši dojmovi o Hrvatskoj?
Iako smo ovaj film već prikazali u raznim državama, jasno se sjećam prikazivanja u Hrvatskoj. Za vrijeme prikazivanja filma obično čekam ispred dvorane pa tek kasnije uđem kada gledatelji postavljaju pitanja. U Zagrebu sam odlučila ostati u dvorani i gledati film s gledateljima jer me zanimala njihova reakcija. Bila sam impresionirana, sve žene su disale, smijale i plakale se u istom ritmu za vrijeme istih scena... kao u Slovačkoj i drugdje.
Ako je film shvaćen u različitim kulturama, onda je to veliki kompliment za redatelja. Ali u našem slučaju, to također znači kako tisuće žena svugdje na svijetu ima ista traumatična iskustva od – takozvanog – najsretnijeg trenutka u životu. Filmom im vratimo sva ta loša sjećanja.
Ovaj dokumentarni film je Vaš diplomski rad na ZeLigu, školi za dokumentarce, televiziju i nove medije, u Italiji. Snimili ste ga nakon rođenja Vaše kćeri. Zašto film o porodu?
Iskreno, voljela bih da nikada nismo snimili ovaj film – iz razloga jer ta tema do tada nije postojala. Napravili smo ga kako bismo ženama dali sigurno mjesto gdje mogu ispričati svoju priču te snimili uvjete u kojima našu djecu donosimo na svijet.
Kako ste se odlučili na porod u Slovačkoj?
Mislim kako sam se jako dobro pripremila za porod. Posjetila sam pet bolnica u četiri države kako bih odabrala najbolju. Mnoge Slovakinje odlaze u susjedne zemlje kako bi imale bolju i suvremeniju njegu. Na kraju te moje pripreme nisu bile važne jer sam neplanirano hospitalizirana u Slovačkoj - naša kćer se rodila mjesec dana prije termina. Odjednom sam se našla u jednoj od najvećih bolnica u Slovačkoj, suočena s hladnim svijetom zastarjelog zdravstvenog sustava, koji ima drugačija pravila od onog vanjskog. Bila sam šokirana i pomislila: „Nitko mi neće vjerovati da ovako nešto još uvijek postoji. Netko bi trebao snimiti film o ovome." U svakom slučaju, nisam nikada mislila da ću ja biti ta.
Je li bilo teško surađivati s medicinskim osobljem?
Imali smo sreće što smo dobili dozvolu za snimanje u Sveučilišnoj bolnici u Bratislavi, gdje se školuju budući doktori, primalje i medicinske sestre. Pristali smo poštovati instituciju i biti nevidljivi – nismo smetali medicinskom osoblju niti smo odvraćali pažnju ženama koje su rađale. Naravno, nisu svi bili sretni što smo bili u njihovoj radnoj sredini, ali većina osoblja je bila sretna što može podijeliti svoju svakodnevicu s nama.
Na žalost, ubrzo po završetku filma, bolnica je pokušala zaustaviti distribuciju filma (i zamalo je uspjela u tome – film je bio zabranjen i trebalo nam je devet mjeseci da ga uspijemo prikazati u Slovačkoj). Također smo trpjeli prijetnje i pokušaje diskreditiranja, te je moja medicinska dokumentacija i ona moje kćeri zloupotrijebljena.
Kako je primljen film u Slovačkoj i u ostatku svijeta? Jesu li Vaš film i ideje podržane i od koga?
Kao rezultat prijetnji od strane bolnice u kojoj smo snimali, naš film je bio zabranjen u Slovačkoj (simboličnih) devet mjeseci. Ubrzo nakon što je prikazan, izazvao je nacionalni skandal. Popraćen je od strane najvećih medijskih kuća i započeo javnu raspravu o ženskim pravima u porodu. Jedini izuzetak je bila javna televizijska kuća koja je cenzurirala informacije o filmu.
Zahvaljujući pritisku javnosti, Ministarstvo zdravstva je najavilo novu politiku pozitivnih promjena koje će biti implementirane u slovačke bolnice. Na primjer, nakade za pratnju na porodu i lijekovi za obezboljivanje više se ne naplaćuju, no na žalost, samo u javnim bolnicama. Žene u regijama s privatnim klinikama još uvijek trpe diskriminaciju zbog ove nesistematske odluke.
Najviše smo ponosni što je ovaj film dao glas stotinama, ako ne i tisućama žena i muškaraca sa sličnim iskustvima iz slovačkih rodilišta i šire. Do sada, film je prikazan diljem Europe, u Južnoj Africi i Meksiku.
Koliko je važno dijeliti iskustva?
Na porođaj se najčešće gleda kao na „žensku" temu, ali ono to nije. Posljedice krivog postupanja pri porodu su dalekosežne te društvo plaća jako visoku cijenu zbog toga. Emocionalno stanje, kao i fizičko zdravlje žena nakon izlaska iz rodilišta direktno utječe na njihovu sposobnost brige za dijete, na njihove odnose, na njihove poslove, seksualne odnose s partnerima. A da ne govorim o tome da smo svi mi rođeni i na nas je utjecao način na koji smo rođeni. Tako da je sam razgovor i dijeljenje iskustava izrazito važno. Samo oni problemi o kojima govorimo se mogu zaista i riješiti. Također, kada govorimo, u isto vrijeme i zacjeljujemo.
Upoznati ste s činjenicom kako je Hrvatska televizija odbila prikazati film s objašnjenjem kako „...ne predstavlja konstruktivan doprinos rješavanju problema u zdravstvenom sustavu". Što mislite o tome?
Istina je kako „moderno" zdravstvo u postkomunističkim zemljama ne vidi uvjete rađanja kao problematične. Zastarjele metode i razne vrste nasilja iza zatvorenih vrata rodilišta se čuvaju bolje nego u muzeju. Brine li se „moderno" društvo o ženama koje trpe zbog nepotrebnih epiziotomija? Brinemo li se o djeci koja neće moći graditi zdrave odnose jer su odmah nakon poroda odvojena od majki? Nisam sigurna.
U Hrvatskoj danas smo svjedoci toga da oni koji se usude progovoriti o istini su okarakterizirani kao oni koje rade probleme, maltretira ih se i ušutkava. Njihovi istupi u javnosti i pokušaji da promjene medicinske i društvene norme se uspoređuju s gubljenjem dostojanstva. Navedeno se dogodilo saborskoj zastupnici Ivani Ninčević Lesandrić nakon što je javno progovorila o neuljudnoj brizi u javnoj bolnici. Što mislite, zašto se ženski glasovi ne čuju i žrtve opstetričkog nasilja su često okrivljene za ono što im se dogodilo?
Prošlo je nekih 70ak godina od kad su žene prvi put počele rađati u bolnicama. To znači da već postoje generacije žena koje su napustile rodilište s traumatičnim iskustvima i/ili dugotrajnim zdravstvenim problemima, kao rezultatom loše prakse. Negirajući ova ženska iskustva i prihvaćajući nasilje u porodu kao normalno je način na koji se društvo nosi s kolektivnom traumom. To je normalna reakcija na nenormalne posljedice. U društvu kojem se toliko dugo nanosila bol, jednostavnije je „ubiti glasnika" nego prihvatiti loše vijesti. Jer istina boli.
Kako ste se osjećali kada su Vas nakon distribucije filma javno napali?
Nismo očekivali da će se naš film svidjeti baš svakom gledatelju, ali smo se nadali kako će otvoriti javnu raspravu o promjenama u sistemu kako bi tretmani prema ženama i djeci bili dostojanstveniji, kao i prema medicinskom osoblju koje često radi u nehumanim uvjetima. Umjesto toga sam bila suočena s prijetnjama, ružnim porukama, diskreditirajućom kampanjom... Što reći? To je bilo mukotrpno razdoblje koje je ostavilo dugotrajne posljedice na moje zdravlje i moju obitelj. Ali neću (još) odustati.
Kažete kako ste nakon ovog filma postali aktivistica. Koje promjene biste voljeli vidjeti? Kakvu ulogu ovaj film ima u promjeni društva?
„Između nas" nije pokazao ništa novo. Organizacije koje se bave ljudskim pravima su odavno dokumentirale na tisuće iskaza žena i pokušavale uvjeriti Ministarstvo zdravstva da promjeni svakodnevicu u slovačkim rodilištima. No tek nakon premijere filma je situacija u rodilištima postala tema u društvu. To je moć filma – otvara javnu raspravu i na kraju „mijenja svijet".
Na žalost, pozitivne promjene koje bih ja voljela vidjeti u slovačkim rodilištima se događaju sporo, ako uopće. Sramota je da, još uvijek, u 21. stoljeću, žene rađaju u neljudskim uvjetima, suočene su s nasiljem u rađaonicama, da u Slovačkoj još uvijek nemamo opstretičke smjernice i da se glasovi žena još uvijek ne čuju.
Nadam se kako će naše kćeri rađati u svijetu gdje, kada i s kim one žele, za razliku od nas. To je razlog zbog kojeg putujem s ovim filmom i govorim o dostojanstvenoj majčinskoj skrbi.
Tko bi trebao pogledati ovaj film i što biste voljeli da nauči iz njega?
Svatko tko se rodio. Zašto? Kako bi shvatio kako porod nije samo jedan dan u životu za preživjeti i zaboraviti.
Imate li poruku za one koji su pretrpjeli nasilje tokom medicinskih postupaka?
„Nije Vaša krivica. Odgovornost je na medicinskom osoblju da Vam pruži dostojanstvenu zdravstvenu zaštitu. Država je dužna obrazovati medicinsko osoblje prema najboljim praksama te sačuvati Vaše pravo na dostojanstven porod. Vi niste učinili ništa krivo. Oprostite si."