Smjernice za informirani pristanak

 U sljedećem tekstu navedene su smjernice Međunarodne federacije ginekologa i opstetričara o informiranoj suglasnosti pacijentica. Slijedeći navedene smjernice, liječnici su u obavezi zadovoljiti dolje istaknute kriterije, kako bi bili sigurni u valjanost suglasnosti žene.

1. Obaveza dobivanja informirane suglasnosti žene, prije nego je poduzeta bilo koja medicinska intervencija nad njom, proizlazi iz poštovanja njenih temeljnih ljudskih prava. Ta prava su široko prihvaćena i predstavljena u dokumentima, kao što je Univerzalna deklaracija ljudskih prava (1948.); dvostruki Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima te Ekonomska, socijalna i kulturološka prava (1975.); Međunarodna konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije nad ženama (1979.); i Međunarodna konvencija o pravima djeteta (1989.). Seksualna i reproduktivna ljudska prava također su legitimirana od strane Međunarodne konferencije o stanovništvu i razvoju u Kairu 1994. godine te potvrđena od strane Četvrte svjetske konferencije o ženama u Pekingu 1995. godine i UNESCO-vom Deklaracijom o bioetici i ljudskim pravima (članak 6), 2005. godine.

2. Sljedeća definicija informiranog pristanka potječe od ovih ljudskih prava i potvrđena je od strane Međunarodne federacije ginekologa i opstetričara, Povjerenstva za proučavanje etičkih aspekata ljudske reprodukcije i zdravlja žena:
„Informirani pristanak je pristanak dobiven slobodno, bez prijetnji ili nepriličnog navođenja, nakon odgovarajućeg priopćavanja adekvatnih i razumljivih informacija pacijentu u obliku i jeziku koji pacijent razumije o:

a) dijagnostičkoj procjeni;
b) svrsi, metodi, procijenjenom trajanju i očekivanoj koristi predloženog liječenja;
c) alternativnim načinima liječenja, uključujući i one manje invazivne; i
d) mogućoj boli ili nelagodi, rizicima i nuspojavama predloženog tretmana."

3. Iako su ovi kriteriji jasni, njihovo provođenje može biti teško te može zahtijevati vremena, na primjer kad su žene slabije obrazovane ili kad nejednaki odnosi moći u društvu umanjuju protivnost samoodređenja žena. Pa ipak, ove poteškoće ne oslobađaju liječnike, koji se brinu za žene, od ispunjenja navedenih kriterija za informirati pristanak. Jedino pacijentica može odlučili je li postupak vrijedan rizika i nelagode koje tada može iskusiti. Čak i ako, na primjer, drugi članovi obitelji smatraju da trebaju donijeti odluku, etička je dužnost liječnika osigurati da je ljudsko pravo žene na samoodređenje osigurano procesom komunikacije, koja prethodi bilo kakvom informiranom pristanku.

4. Suglasnost se može povući u bilo kojem trenutku.

5. Važno je imati na umu da informirani pristanak ne predstavlja potpis, već proces komunikacije i interakcije.

6. Mišljenje djece ili adolescenata o medicinskoj intervenciji treba procijeniti unutar ograničenja koje predstavlja njihova razina razvoja ili razumijevanja.

7. Čak i ako žena ne može odlučili za sebe zbog mentalne nesposobnosti ili mentalne retardacije, ipak mora biti uključena u proces donošenja odluke i to u najvećoj mjeri u kojoj to njezin kapacitet dopušta, pri čemu se moraju uzeti u obzir njeni najbolji interesi.

8. Ako liječnici, zbog vlastitih religijskih ili drugih uvjerenja, ne žele ispuniti gore navedene kriterije za informirati pristanak jer ne žele dati informacije o nekim alternativama, oni imaju etičku obavezu, u vidu poštovanja pacijentovih ljudskih prava, otkriti svoje primjedbe i poduzeti odgovarajuće preporuke kako bi pacijenti mogli dobiti sve potrebne informacije ne bi li napravili valjane izbore.