Zadnjih nekoliko dana slušamo, čitamo i gledamo o realnom stanju u hrvatskim bolnicama, rodilištima i ginekološkim ordinacijama. Javljaju se stotine i stotine žena sa svojim horor pričama i strašnim iskustvima koje su doživjele prije, tijekom ili nakon poroda, kiretažama „na živo", epiziotomijama „bez pitanja". Ravnatelji bolnica, političari i ostali odgovorni verbalno napadaju i optužuju sve one koji se usude kritizirati loše stanje našeg zdravstvenog sustava. A obična žena, trudnica koja se priprema za svoj porod? Gdje je ona u svemu tome? Čuje li se i njezin glas ili se sama ne usudi podijeliti svoje mišljenje?
Cijeli život nam govore kako moramo biti poslušni. Od malena nas uče da su dobra djeca – poslušna djeca, djeca koja ne pitaju suvišna pitanja, djeca koja šute i pokorno izvršavaju sve što im je rečeno. Vjerojatno zbog stanja našeg društva, ovo je još više izraženo kod djevojčica. „Ma šuti, to ti je normalno, to tako mora biti."
Ali to nije normalno. Priče kojima svjedočimo zadnjih nekoliko dana – zbog hrabrosti jedne žene koja se prva usudila svoje užasno iskustvo podijeliti sa cijelim svijetom – nisu nešto što se događa zadnjih nekoliko godina – ovo je stanje o kakvom slušamo cijeli svoj život, ovo su priče o kojima su pripovijedale naše majke, njihove bake, tete, strine, prijateljice...
Potiho pričamo o boli i agoniji koju smo prošle jer nam govore „da se o tim stvarima ne priča". Muškarcu koji se nađe u našem društvu, moglo bi postati neugodno. „Znaš, to ti nije baš lijepo". Ali došlo je vrijeme da prekinemo šutnju i glasno kažemo sve što treba biti rečeno!
Zbog naših kćeri, zbog budućih generacija, zbog bolne prošlosti i zbog svih nas zajedno!
Svjesno zatvaraš oči i okrećeš glavu u stranu jer nisi spremna prihvatiti istinu. Tvoj porod je prošao uredno, imala si sreće, svi ti govore da su to strašne priče koje ne bi trebala slušati sad kad se pripremaš za svoj drugi porod. Kao ženi, cijeli život su se prema tebi drugačije odnosili, ali ti si to nikada nisi uspjela priznati. Nisi vidjela istinu jer ju nisi htjela vidjeti. Željela si živjeti sretno jer si se smatrala sretnom osobom.
Ali ja te ne vidim sretnom. Vidim strah u tvojim očima, osjetim zabrinutost u tonu tvog glasa jer sama sebe preispituješ „što će se dogoditi ako kažem što mislim?". Razumijem tvoju potrebu da ostaneš tiha i skrivena.
Istina će i dalje ostati ovdje. Ona je nepromjenjiva, bez obzira na naše mišljenje o njoj. Potrebno je samo malo hrabrosti da sami sebi, a potom i drugima, priznamo ono što nas tišti u srcu. Pogledamo oko sebe i vidimo svijet onakvim kakav on uistinu je – sirov i nemilosrdan, ali pun nade i mogućnosti da poduzmemo nešto kako bi ga napravili boljim!
Sve te strašne priče, sva ta jeziva iskustva žena iz Hrvatske koje su svoj život na tren podijelile s drugima, neka nam budu poticaj za stvaranje boljeg sustava. Sredstvo borbe protiv svih onih koji nas ustrajno uvjeravaju „da ne može bolje", kada mi znamo da može i MORA!
Prekinimo šutnju, zbog naših kćeri, zbog budućih generacija, zbog bolne prošlosti i zbog svih nas zajedno!
Pozivamo vas stoga da to sljedećih dana učinite ostavljajući crveni trag - otisak svojega dlana - u svim javnim prostorima koje posjećujete. Neka to budu bolnice i domovi zdravlja, ali i sudovi, fakulteti, kulturne ustanove i različita javna mjesta vidljiva što većem broju ljudi.
Ako su bile nevidljive i tihe u patnji, neka žene budu vidljive i glasne u podršci i protestu!
Ne budimo sramežljive, ne budimo suzdržane u ostavljanju tih tragova, kao što smo, možda, bile suzdržane tijekom ružnih i bolnih postupaka u bolnicama. Bolnice nisu mjesta u kojima bi se žena sama trebala izboriti za svoja prava u trenucima u kojima joj je teško. Sad je vrijeme da pokažemo koliko smo ogorčene i ljute na ono što nam čine bez upozorenja i pristanka.
Ostavite svoj trag - neka znaju da nećemo (ne)stati!
Fotografiju, uz #prekinimosutnju i #ostavimotrag hashtag postajte na društvenim mrežama ili nam ih pošaljite na mail prekinimo.sutnju@roda.hr da ih objavimo.