Godinama, desetljećima, stoljećima je priča ista – žena ulazi na odjel ginekologije ili porodništva, bez pitanja, pojašnjenja ili traženja njenog informiranog pristanka, polegne ju se na stol i izvodi se postupak. Zavežu joj se ruke, noge, ponekad. Nema riječi o opcijama liječenja, nema riječi o tome kako će teći stvari prije, za vrijeme i nakon postupka, nema dogovora oko načina i vremena izvođenja. Lezi. Raširi noge. Šuti. Trpi.
Kiretaža na dnevnom redu Hrvatskog Sabora
U raspravi u večernjim satima 11. listopada 2018., zastupnica Hrvatskog sabora Ivana Ninčević-Lesandrić iznijela je svoje iskustvo spontanog pobačaja u trećem mjesecu trudnoće. Ispričala je kako su joj ruke i noge bile vezane za stol, nakon čega joj je kiretaža rađena "na živo", bez pitanja želi li anesteziju. Opisala je postupak kao najgorih 30 minuta svojeg života.
U hrabrom osobnom i političkom činu, javno je istupila i iznijela vlastitu, svježu traumu kako bi ukazala na sustavne probleme u našem zdravstvenom sustavu te iskazala solidarnost s drugim ženama koje su prošle slično ili isto traumatično iskustvo u Hrvatskoj.
Nije bilo dovoljno da je Ninčević-Lesandrić doživjela takvo ponižavajuće i traumatizirajuće iskustvo, nego kad je odlučila o tome jučer progovoriti pred onima koji mogu i moraju takve prakse mijenjati, imale smo priliku čuti brojne sramotne izjave, pravo ogledalo našega društva. Prvo je predsjednik Sabora Gordan Jandroković izjavio da ga istupom dovodi u neugodnu situaciju, komentirajući njeno izlaganje intimnim. Time je pokazao da ne prepoznaje ozbiljna kršenja ljudskih prava, niti prepoznaje ulogu donositelja odluka u zaštiti i unapređenju ljudskih prava građanki i građana. Kršenje ljudskih prava ne prepoznaje ni ministrica Nada Murganić, koja je početkom ove godine slučaj obiteljskog nasilja u komentirala kao privatnu stvar u koju ona ne bi ulazila.
Nakon predsjednika Sabora, ministar zdravstva Milan Kujundžić, u školskom primjeru mansplainanja tvrdi da se u Hrvatskim bolnicama ne radi na takav način. „Pokažite mi svoju medicinsku dokumentaciju, i objasnit ću vam zašto vam je anestezija bila kontraindicirana", aludirajući da se radi o izdvojenom slučaju koji nije pravilo, iako brojne žene u Hrvatskoj tvrde da je upravo suprotno. Šamar na kraju dali su pojedini mediji koji su u člancima dotadašnji rad zastupnice Ninčević Lesandrić opisali kroz njen široki osmijeh, modni izričaj, hobije i supruga zastupnice.
I drugi postupci rade se bez anestezije
Podsjećamo, postupci koji se u velikom broj zdravstvenih ustanova bez ponuđenje opcije ili korištenje anestezije ili analgosedacije uključuju
- vađenje jajnih stanica (punkcija folikula) u postupcima potpomognute oplodnje,
- odstranjivanje materijala iz maternice nakon spontanog pobačaja (kiretaža) ili kod prekida trudnoće na zahtjev,
- rezanje epiziotomije,
- šivanje rupture međice (pucanje) nakon vaginalnog poroda.
Obavljanje malih kirurških zahvata i postupaka u skrbi za reproduktivno zdravlje žena bez primjene odgovarajućeg obezboljenja (anestezije) predstavlja i (namjerno?) propuštanje zaštite žena od nepotrebne patnje i boli. To je diskriminacija na temelju spola, jer opravdano se pitamo - bi li se ovi bolni zahvati vršili "na živo" nad muškarcima.
Koja je najbolja praksa u slučaju kiretaže?
Prema smjernicama National Institute for Clinical Excellence (NICE) iz Britanije, tijelo koje provodi istraživanja i izrađuje sustavne preglede na temelju kojih priprema preporuke za britanski zdravstveni sustav, ženine potrebe i želje trebaju biti u središtu pozornosti. Ona treba imati mogućnost donijeti informirane odluke o svojoj skrbi, što podrazumijeva da dobiva sve informacije i mogućnosti i donese odluku koja je najbolja za nju. NICE nadalje opisuje sve vrste podrške i informacije koje bi žene trebale dobiti u periodu prije, za vrijeme i nakon spontanog pobačaja.
Smjernice opisuju da je najbolja praksa takva da nakon što se utvrdi da je došlo do spontanog pobačaja, preporuča čekanje uz praćenje situacije od 7 do 14 dana da tijelo samo krene izbacivati tkivo. Naime, ovo je opcija koja je vrlo uspješna, i pruža najmanje rizike za ozljede i infekcije.
U slučaju da to ženi nije prihvatljivo ili nakon čekanja spontano izbacivanje tkiva nije uspjelo, smjernica objašnjava da je potrebno ponuditi ženi mogućnost medicinskog (izbacivanje tkiva uz poticaj lijekova) ili kirurškog zahvata (manualno vađenje tkiva).
Prema naputku o informiranom pristanku britanskog Royal College for Obstetrics and Gynaecology iz siječnja 2018., ženama koje prolaze kroz spontani pobačaj treba se ponuditi vakumska ekstrakcija u lokalnoj anesteziji u ambulanti ili klinici (dnevna bolnica) ili pak kirurški zahvat (kiretaža) u operacijskoj sali pod općom anestezijom. Da bi olakšali kolegama davanje informacije, izradili su i letke namijenjene pacijenticama koje mogu proći sa svojim liječnicima, u kojem se točno objašnjavaju prednosti i nedostatke svih mogućih načina liječenja nakon spontanog pobačaja.
Ne vjerujemo joj i gotovo!
Ovo nije prvi put da se govori o neshvaćanju boli žena kad traže adekvatnu zdravstvenu skrb vezanu za reproduktivni sustav. Pitajte bilo koju ženu koja je ušla na odjel ginekologije ili porodništva, imat će priču. Svoju, majčinu, sestrinu, cimeričinu.
Ne vjerujemo kad prijave liječnike koji zahtijevaju plaćanja na crno u ambulanti HZZO-a.
Ne vjerujemo kad kažu da plaćaju mito liječnicima da bi im bili veza u porodu ili da naprave pobačaj na zahtjev.
Ne vjerujemo im kad kažu da ih boli dok se radi kiretaža na živo.
Ne vjerujemo im kad četveronoške izađu iz ambulante nakon vađenje jajnih stanica (punkcije) na živo u postupku potpomognute oplodnje.
Ne vjerujemo im kad kažu da nakon maksimalne doze dripa više ne mogu izdržati bol trudova.
Ne vjerujemo im kad viču dok šivamo rupturu međice nakon poroda na živo.
Ne vjerujemo im kad kažu da ih boli, a treba još „dodatan šav za muža" napraviti.
Ne vjerujemo im kad kažu – hrvatsko rodilište, nikad više – želim rađati doma. Ili ne želim više nikad roditi.
Dapače, sve veći broj istraživanja ukazuje na to da zdravstveni djelatnici drugačije percipiraju žene i muškarce u bolovima - sa suptilnom pretpostavkom da žena uveličava svoj doživljaj boli (ne boli ju toliko, sigurno) u odnosu na muškarca koji se žali na bolove. Primjerice, kad se žale na bolove, ženama se češće prepisuju sedativi, dok se muškarcima u istoj situaciji prepisuju lijekovi protiv bolova. U SAD-u, žene koje dođu na hitni prijem zbog akutne boli u trbuhu čekaju 25% duže da dobiju lijek protiv bolova od muškaraca koji dolaze na hitni prijem iz istog razloga. Umjesto da im pružaju skrb, odmahnu ruku i kažu da su preemotivne.
Jer, što bi žene htjele? Bolje usluge, prava pacijenata, prava ljudskog bića? Ili pak – potkrijepljene informacije na temelju kojih mogu donijeti vlastite odluke.
Vrijeme je da počinjemo vjerovati i djelovati. Ispričati svoja iskustva i zahtijevati da se sustav i pojedinci u njemu promjene. Ne smijemo ovakav sustav ostaviti za naše kćeri i unuke.