Zajedničko spavanje: Način poboljšanja dječjeg zdravlja

Harvardski psihijatar Michael Commons i njegovi kolege, Američkom su društvu za promicanje znanosti (American Association for the Advancement of Science) prezentirali istraživanje koje svojim rezultatima sugerira kako su bebe koje spavaju same, podložnije stresu i poremećajima uzrokovanima njime.
Profesor antropologije i vodeći stručnjak s područja istraživanja sna sa sveučilišta Notre Dame, James McKenna, već duže vrijeme ističe kako bebe, koje spavaju uz svoje majke, imaju više imunoloških dobrobiti i od dojenja, budući da su dojene dvostruko češće od beba koje spavaju same.

U svojoj knjizi o SIDS-u, pedijatar William Sears, ističe zajedničko spavanje kao proaktivnu roditeljsku mjeru koja može smanjiti rizik od ove tragedije. Njegova teorija, temeljena na McKenninim istraživanjima, tvrdi kako bebe koje spavaju s roditeljima provode manje vremena u tzv. trećem stupnju sna, stanju dubokog sna gdje je rizik od apneje povećan. Nadalje, bebe koje spavaju s roditeljima, preuzimaju zdrave obrasce ritma disanja od svojih roditelja.

Sva znanstvena istraživanja o spavanju beba, potvrđuju dobrobiti zajedničkog spavanja. Ne postoji ni tračak dokaza koji bi podržao rasprostranjeno mišljenje kako je zajedničko spavanje štetno za psihičko i fizičko zdravlje djece.

Ako znanost uporno pruža dokaze da društvena norma izoliranja djece u posebne sobe može imati štetne učinke, zbog čega se nastavlja dugogodišnja "kultura kolijevke" svugdje u svijetu? Zbog čega roditelji naveliko kupuju lutke koje reproduciraju otkucaje srca, pjevaju uspavanke i hrču, kad oni sami sve to mogu odraditi besplatno?

McKenna navodi nekoliko čimbenika ove kulturološke norme. Prije svega, nameće se visoko vrednovanje samodostatnosti. Samostalnost je visoko cijenjena karakteristika uspješnih osoba. Vrlo smo ponosni na svoju djecu dok ih gledamo kako se sama podižu na svoje noge, pridržavajući se za oslonce. Međutim, pretpostavka kako zajedničko spavanje koči razvoj samostalnosti, jednostavno je jedino kulturološki mit. U stvarnosti, istina je potpuno suprotna.

Djeca koja spavaju s roditeljima, u životu su samostalnija od svojih vršnjaka. Imaju bolje rezultate u školi, imaju više samopouzdanja i manje zdravstvenih problema. Konačno, za koje je dijete vjerojatnije da će biti dobro prilagođeno – ono koje je od najranije dobi naučilo da će sve njegove potrebe biti zadovoljene ili ono koje je duže vremenske periode ostavljano samo? McKenna tvrdi kako je za dijete vrlo zbunjujuće da ga se grli i mazi tijekom dana, dok ga se istovremeno uči kako je isto takvo ponašanje neprihvatljivo tokom noći.

Commonsovo istraživanje nadalje ističe da bebe, ostavljene da se, često plačući, same uspavaju, imaju povišenu razinu kortizola, hormona stresa. Njegovo istraživanje također sugerira da neprestana stimulacija kortizolom, osobito u dojenačkoj dobi, uzrokuje fizičke promjene mozga. "Čine nas podložnijima učincima stresa, podložnije bolestima, uključujući i mentalne bolesti, a i sporije se oporavljamo od bolesti," zaključuje Commons.

Jedan od vodećih bestselera o dječjem spavanju, zastrašujuće je promašen i ne temelji se ni na jednoj, jedinoj znanstvenoj tezi. Richard Ferber sugerira kako je najbolji način za rješenje djetetova "problema sa spavanjem" izolacija djeteta u zasebnoj sobi, zatvaranje vrata i puštanje djeteta da plače deset minuta bez prekida. Po isteku deset minuta djetetovog plakanja, roditelji smiju ući u sobu i verbalno umiriti dijete, ali su istovremeno upozoreni kako ne smiju ostvariti fizički kontakt s djetetom. Potom, roditelji su savjetovani da ostave dijete da plače sljedeći interval od deset minuta.

Većina poremećaja sna nije biološki uvjetovana, već izazvana dobronamjernom roditeljskom praksom. Dostupnost roditelja preko baby alarma, ni u kom slučaju ne znači zadovoljenje djetetovih potreba tokom noći.

Mnogi roditelji dokazuju svoju praksu činjenicom da su "ferberizirali" svoju bebu i ostvarili velik uspjeh s ovom tehnikom. Doista, dijete je vrlo vjerojatno prestalo plakati i naučilo uspavati se samostalno, ali isplativost ovakvog tretiranja djece kratkoročna je. Dijete nije iznenada otkrilo tiho zadovoljstvo. Dijete je iscrpljeno svojim uzaludnim pokušajima da bude njegovano i maženo. Petnaestak godina kasnije, isti roditelji sliježu ramenima i čude se zašto ih njihova djeca isključuju iz svog života.

Iako je zajedničko spavanje uobičajeno u većini dijelova svijeta, još uvijek postoji velik broj roditelja koji ne žele ni razmisliti o mogućnosti zajedničkog spavanja jer se boje vlastitog nedostatka sna. Sva znanstvena istraživanja zaključuju kako roditelji, koji prakticiraju zajedničko spavanje s djecom, spavaju duže i bolje.

Mali broj roditelja doživljava teškoće s djetetom u vlastitom krevetu. Za njih je idealno rješenje krevetić prislonjen uz roditeljski krevet (sa skinutom ogradicom na strani do roditelja, op. prev.). Ovakav način spavanja pruža takvim roditeljima mogućnost nesmetanog odmora, dok istovremeno zadovoljava bebinu potrebu za zajedničkim spavanjem. Držanje kolijevke ili košare za bebu u roditeljskoj sobi, još je jedna od opcija koja je svakako bolja od zasebne sobe za bebu. "Obiteljski krevet" nije za svakoga, ali u današnje potrošačko vrijeme, postoje različiti kreativni načini da se spavanje, barem u istoj sobi, ostvari.

Najčešće pitanje koje roditelji koji prakticiraju zajedničko spavanje čuju je ono o načinu održavanja seksualne veze s partnerom. Odgovor je vrlo jednostavan – za seks odaberite prostoriju u kojoj se dijete ne nalazi.

Znanstvena istraživanja neprekidno potvrđuju kako zajedničko spavanje pruža mnoge dobrobiti djeci i nema štetnih utjecaja – vrijeme je da se pridružite ostatku svijeta i počnete biti roditelji 24 sata dnevno.