Što znamo o očinskoj brizi

Kad je muškarcima doista stalo do djece, oni djecu odgajaju, odnose se prema njima i podižu ih kompetentno, ali drukčije od žena. Ni lošije ni bolje – drukčije.

Podrobne studije o očinskoj brizi otkrivaju mnogo toga. Michael Lamb, pionir razvojne psihologije, trenutno zaposlen na Nacionalnom institutu za mentalno zdravlje, proučavao je biološke odgovore muškaraca na videozapise uplakane djece koja su očito u nevolji i uspoređivao ih s reakcijama žena. Otkrio je da su reakcije živčanog i cirkulacijskog sustava (ubrzano bilo i disanje, opća aktivacija osjetila) kod muškaraca i žena, kao i reakcija opuštanja na utješeno dijete, posve jednaki (Lamb, 1978.). Parke i Sawin otkrili su da očevi hrane svoju djecu isto toliko učinkovito i uspješno kao i njihove supruge, prilagođavajući se pojedinim raspoloženjima i osjetljivostima, znajući kad da stanu, umire i podrignu dijete. To se događalo bez obzira na to jesu li očevi imali prethodnih iskustava s drugom djecom (Parke i Sawin, 1975.).

Kad su istraživanja jednom ustanovila da muškarci nisu biološki hendikepirani kao njegovatelji, počelo se proučavati što očevi doista rade prilikom brige za djecu, a što nalikuje ili ne nalikuje postupcima majki. Promatrajući roditelje s prvim djetetom, Parke i Sawin zainteresirali su se za način taktilnog kontakta očeva i majki prema svojoj djeci. Majke obično podižu djecu na miran, tih način koji se ponavlja i ustanovljava predvidiv ritam. Čini se da očevi, nasuprot tome, više vole aktivirati svoju djecu, postupajući s njima drukčije kad god ih podižu. Igraju se s djecom ili ih drukčije stimuliraju prije nego što ih prigrle. Ova se osobina s vremenom proširuje tako da uključi zaigraniju i inovativniju interakciju od one koju majka obično koristi pri svakodnevnoj brizi za dijete (Parke i Sawin, 1975.).

Adaptivni stilovi očinstva su, čini se, ukorijenjeni u zajedničkom zadovoljstvu koje očevi i djeca imaju iz svoga zajedništva od vrlo ranog razdoblja. To počinje prerano da bi se moglo objasniti samo zajedničkim iskustvima. Često primjećujemo mlade očeve kako čak i u rađaonicama sa svojom novorođenčadi razgovaraju tonom višim od svog normalnoga glasa. Zainteresiran tim fenomenom, jedan je student desetke tih muškaraca upitao zašto sa svojom djecom razgovaraju tako neobično. Trećina ih je izjavila kako se čini da se bebama to sviđa (nekoliko sati nakon rođenja), dok ostali nisu imali pojma zašto to rade. Neonatolozi znaju da novorođenčad bolje reagira na visoki nego na niski ton verbalne stimulacije. Očevi nekako znaju taj podatak i bez završenog medicinskog fakulteta. Čini se da muškarci posjeduju mnoge njegovateljske instinkte i predispozicije koje tek počinjemo shvaćati.

Još jednu osobinu muškog odgajanja prvi su put opisali Biller i Meredith (1974.). U seriji studija utvrđeno je kako majke i očevi imaju drukčiju interakciju sa svojom djecom u istraživalačkoj igri u prirodi. Otkrili su kako muškarci potiču znatiželju svoje djece i kako ih na osobit način ohrabruju da aktivno rješavaju fizičke i intelektualne izazove, čak i nakon prvih znakova frustracije. Otkrili su kako majke, premda potiču istraživanje, obično imaju konzervativniji pristup kad dijete pokaže znakove frustracije: one pomažu djetetu ili ga oslobađaju prepreka prije nego očevi.

Biller i Meredith također su otkrili da se majke češće bave djecom u igri i učenju uz posredovanje igračaka, dok očevi imaju tendenciju podučavati djecu kroz svakodnevne životne aktivnosti. Očevi su oštriji i fizički uključeniji u igranje s djecom nego majke – to je činjenica prepoznata u paradigmi "oca kao džungle i dvorane za tjelesni". Čini se da i djeca i očevi uživaju u taktilnim i osjetilnim aspektima fizičke interakcije. Očevo tijelo, za razliku od majčinog, ne igra ulogu u prenatalnom rastu, porodu i prehrani djeteta. Očevi i djeca kao da žele nadoknaditi zaostatak u tome području – odatle pozornost posvećena fizičkom igranju i konačnoj ulozi oca kao džungle i dvorane za tjelesni, koja se pruža od najranijeg djetinjstva do razdoblja prvog hoda, pa i dalje. Majka, kojoj se često čini kako je potomstvo već sasvim dovoljno iskoristilo njezino tijelo, osobito ako je dojila, najčešće manje uživa u grubljim tjelesnim igrama. Bebe to mudro manje traže od majki i okreću se ocu koji je zainteresiraniji partner.

Je li očinska briga bitna za djecu?

Ako očevi imaju sposobnost brinuti za svoju djecu kompetentno, ali različito od majki, je li to važno za djecu? Izgleda da jest, barem prema onome što pokazuju dva desetljeća istraživanja. Djeca stara osam tjedana mogu razlikovati svoje očeve od majki i drukčije odgovarati na njihov pristup. Yogman (1981.) usporedio je reakcije udobno smještene djece na dolazak majki i očeva. Očekujući da ih podigne majka, djeca bi se smirila, usporila rad srca i disanje i napola sklopila oči. Kad bi očekivala da ih prihvati otac, djeca bi zgrbila ramena, raširila oči te ubrzala rad srca i disanje.

Važno je promisliti što ta sposobnost čini u "programiranosti" 6 do 8 tjedana starog djeteta želimo li shvatiti posebne reakcije očeva i djece. Ove profinjene razlike u igranju, modulaciji, verbalnom i fizičkom kontaktu, poštuju i djeca i očevi i majke. To opravdava očev dojam kako je njegov odnos s djetetom nenadomjestivo poseban.

Pozitivni učinci muškog sudjelovanja u razvoju djeteta

Muško sudjelovanje podržano reakcijama djece i žena ima izmjerljive pozitivne učinke na razvoj djeteta. Proučavajući učinak očevog sudjelovanja u svakodnevnoj brizi za dijete, Pedersen i njegovi kolege otkrili su da, što je aktivnije sudjelovanje oca iskusilo šestomjesečno dijete, to je viši rezultat postiglo na Bayleyevoj skali dječjeg razvoja (Pedersen i dr., 1980.). Proučavajući dvomjesečnu djecu iz obitelji srednjeg sloja s dvoje roditelja, Parke i Sawin (1975.) ustanovili  su da djeca imaju to jače socijalne reakcije što je više otac sudjelovao u kupanju, hranjenju, presvlačenju i drugim zadacima fizičke brige i njege. Osim toga, godinu dana kasnije ta su djeca bila otpornija kod suočavanja sa stresnim situacijama.

Muško sudjelovanje ima pozitivne učinke na razvoj osjetljive kao i "normalne" djece. U svojim studijima prerano rođene djece, Gaiter (1984.) i Yogman (1987.) otkrili su kako rano roditeljsko sudjelovanje ima bitan ublažavajući učinak na dugoročnu osjetljivost te visokorizične djece. Oba su istraživača otkrila da su očevi koji su često posjećivali svoju djecu u bolnici, doticali ih i razgovarali o njima s bolničarkama, bili bitno povezaniji sa svojom djecom sve do godinu dana nakon otpuštanja iz bolnice. Možda je od podjednake važnosti i podatak koji sugerira da su dobivanje na težini i otpuštanje iz bolnice bili to brži što je otac bio prisutniji i uključeniji.

Sama osjetljivost prerano rođene djece važan je faktor u izazivanju zaštitničkih i zbrinjavajućih impulsa kod muškaraca. Potrebe te djece toliko su očite da će očevi, premda vjerojatno zabrinuti i zbunjeni, osjetiti da ih privlače čak i više nego zdrava novorođenčad. To je sreća, jer majke prerano rođene djece također mogu osjećati tjeskobu ili čak krivnju zbog problema svoje djece, a mogu i same biti bolesne nakon rođenja; stoga su očevi prerano rođene djece potaknuti na još veću uključenost i odgovornost za rani razvoj.