Waldorfsku pedagogiju utemeljio je Rudolf Steiner, austrijski znanstvenik i reformator mnogih područja modernog života. Rođen je 1861. godine, u Kraljevcu (u današnjem hrvatskom Međimurju). Prva waldorfska škola utemeljena je 1919. godine u Stuttgartu.
Antropozofija i pedagogija
Waldorfska pedagogija se temelji na antropozofskom duhovnom pogledu na svijet. Antropozofija je znanost o tijelu, duši i duhu i svijetu. Antropozofi kažu: tamo gdje prestaju objašnjenja prirodnih znanosti, počinje antropozofija. Ona čovjeka promatra kao biće tijela, duše i duha, koje se neprestano razvija, a dijete kao biće koje do svoje odraslosti i zrelosti prolazi faze razvoja svijesti koje je čovječanstvo prolazilo tijekom svoje evolucije.
Odgojne i obrazovne metode i sadržaji u waldorfskoj pedagogiji mijenjaju se sa starošću djeteta i ovise o njegovim tjelesnim i duhovnim potrebama i sposobnostima.
Waldorfska pedagogija ne obraća se samo djetetovu intelektu, već usporedno njeguje djetetov osjećajni život, razvija radne i stvaralačke navike te snaži volju i interese. Činiti to u svakom nastavnom satu glavni je zahtjev za waldorfske pedagoge.
Pedagogija je to koja poštuje individualnost koja je slobodna, besmrtna i jedinstvena. Učitelj treba biti duhovni "pomagač djetetova razvoja".
Čovjek po antropozofskom učenju prolazi kroz tri "rođenja": fizičko rođenje na početku prvog sedmogodišnjeg razdoblja, rođenje životnih snaga tijekom izmjene zuba i astralno rođenje koje počinje pubertetom.
U prvom sedmogodišnjem razdoblju "čarobna formula odgoja" glasi - uzor i oponašanje. U drugom sedmogodišnjem razdoblju životnim je snagama potreban autoritet kojeg se voli da bi dijete kasnije moglo razviti dobre navike i dobar životni ritam. Mladi čovjek tek postizanjem spolne zrelosti doseže onu zrelost koja mu omogućuje donošenje odluka, razvijanje samostalnog mišljenja i oslobađanje.
Odgoj kao zajednički rad učitelja i roditelja
Odgajanje je u waldorfskoj pedagogiji shvaćeno kao zajednički rad učitelja i roditelja. Organiziraju se dani roditelja, roditelji pomažu vrtiću/školi u skladu sa svojom stručnošću, svaki razredni učitelj barem jednom godišnje posjeti roditeljski dom svojih učenika. Waldorfska pedagogija je nezamisliva ako roditelji ne znaju i ne dožive na koji način njihova djeca uče i rade i ako i kod kuće ne potpomognu taj rad odgovarajućim ugođajem.
Njezin začetnik Rudolf Steiner kaže da je u klici biljke začetak budućeg života. "Dječji vrtić i roditeljski dom su vrt, djeca u njemu cvijeće, a mi roditelji i odgajatelji, vrtlari koji njeguju i čuvaju biljke. Za to je potrebna strpljivost, blagost, ljubav. Čovjek je jedino ondje slobodan gdje radi iz ljubavi, što je osnovni smisao waldorfske pedagogije."
Osnovna aktivnost djeteta zasniva se na ponašanju odgajatelja/učitelja, odnosno roditelja i zato zahtjeva veliku roditeljsku inicijativu i aktivno uključivanje u proces odgoja i obrazovanja. Ova koncepcija zahtijeva da dijete ima mogućnost doživjeti, isprobati (svjesno ili nesvjesno) vlastiti odnos prema onome što uči.
Waldorfski vrtići
U waldorfskim vrtićima, u atmosferi toplog, gotovo kućnog ugođaja, djeca imaju priliku doživjeti red, ritam i harmoniju. U dnevnom, tjednom i godišnjem ritmu izmjenjuju se različite aktivnosti: igra, obroci i odmaranje, umjetničke i radne aktivnosti. Igračke, namještaj i didaktički materijali prirodnog su podrijetla, oblikovani i pobojani tako da pružaju blage i nijansirane poticaje za zdrav razvoj osjetila. Time se u najranijoj dobi "dubinski" njeguje razumijevanje za ekološko. Sve aktivnosti i sadržaji imaju za cilj da kod djeteta razviju aktivnu, nenasilnu i stvaralačku igru, izniklu iz same djetetove nutrine. Takva igra u svijetu odraslih odgovara ozbiljnom i kreativnom radu, nastalom iz pune slobode čovjeka.
To su vrtići gdje djeca zajedno s odgojiteljima sudjeluju u sjeckanju povrća, pravljenju kruha i kolača, mljevenju brašna, čišćenju prostorije i namještaja, popravljanju i izradi igračaka, šivanju lutaka i izvođenju lutkarskih predstava.
Odgojitelj je osoba koja je svojim moralnim bićem te promišljenim, svrhovitim i preglednim aktivnostima uzor i poticaj za djetetovu aktivnost, bilo u radu, bilo u igri.
Waldorfske škole
Bitno obilježje strukture nastavnog plana i programa waldorfske škole jest naglašena orijentacija na umjetnički i radni odgoj, zatim izvođenje osnovne nastave po epohama.
"Epohe" predstavljaju područja koja treba naučiti i zahtijevaju intenzivni duhovni rad, a smjenjuju se u ritmu tri ili četiri tjedna. Ono što se prorađuje ne pamti se samo kratkoročno do sljedećeg ispitivanja, nego tone u dugoročno pamćenje i u pravom smislu riječi "uči se za život".
Važno je naglasiti da u prvih osam razreda, nastavu po epohama (tzv. glavnu nastavu) organizira i izvodi jedan učitelj (razrednik). Kako je to period kad na ponašanje djeteta veliki utjecaj ima autoritet, taj autoritet mu pruža upravo razrednik. Ostalu nastavu organiziraju drugi stručnjaci.
Rituali su neposredno povezani s ritmom koji svojom živošću potiče dijete, a svojim redovnim smjenjivanjem stvara povjerenje. U rituale spada učiteljevo pozdravljanje svakog učenika, zajednički razgovori, hodanje i pjevanje u ritmičkom dijelu, izgovaranje opisnih ocjena i sl.
Razred se doživljava kao zajednica koja zajednički uči, radi i proslavlja u dnevnom i godišnjem ritmu, zajedno proživljava pustolovine izvan škole i njezinih epoha i odlazi na putovanja.
Orijentacija na umjetnički i radni odgoj vidljiva je kroz umjetničke aktivnosti: slikanje, crtanje, glazbu, plastično oblikovanje, dramsko izražavanje i euritmiju. Crtanje i slikanje prožimaju svakodnevnu glavnu nastavu. kroz školovanje uvježbava se i sviranje barem jednog instrumenta.
Posebnost waldorfskih škola i vrtića je i euritmija. Euritmija je način lijepog i dobrog usklađivanja pojedinih dijelova jedne cjeline u govoru, glazbi i pokretu. Njen značaj antropozofi vide u odgojnoj i terapijskoj ulozi.
Kroz školovanje djeca stječu i mnoge praktične vještine, npr. pletenje, lončarstvo ili izradu uporabnih premeta od drva ili metala. Smatra se, npr. da pletenje čarapa i rukavica od vune pridonosi razvijanju matematičkog mišljenja.
U waldorfskim školama udžbenici se ne koriste, kao ni audiovizualni mediji, smatra se da oni u komunikaciji ne mogu prenijeti djeci prirodu onakvu kakva ona stvarno jest. Ne uči se iz knjiga nego se proučava priroda odnosno čovjek u prirodi.
Osim zornog materijala i učenja u prirodi, važnu spoznaju i motivacijsku funkciju imaju i priče (bajke, legende, stari zavjet i biografije).
Waldorfski učitelji kroz opisne ocjene motiviraju učenika i pripremaju ga za izvršenje jednog od osnovnih ciljeva waldorfske pedagogije - a to je cjeloživotno učenje.
U Republici Hrvatskoj djeluju vrtići i škole u Zagrebu i Rijeci.
Napisao/la: Roda
Izvor: M.Matijević (1994): Alternativne škole, Zagreb Izvor: M.Matijević (1994): Alternativne škole, Zagreb