Više godina za redom, povodom Dana Sporta, organiziraju se Olimpijski festivali dječjih vrtića diljem Hrvatske, koji okupljaju velik broj djece, odgajatelja i roditelja. Dječja rekreativna natjecanja provode se u pet sportova i sportskih igara: trčanje na 50 metara, štafetno trčanje 4 x 25 metara, skok u dalj s mjesta, bacanje teniske loptice, te nogomet. Svako od natjecanja organizirano je posebno za dječake i djevojčice.
Svake godine se na Olimpijskom festivalu uočavaju razni organizacijski propusti, najčešće uvjetovani objektivnom teškoćom istovremenog održavanja natjecanja za velik broj djece, tijekom manje od tri sata, koliko je previđeno trajanje svih natjecanja. Međutim, redovito su vrtići-sudionici, ali i odrasli (roditelji i odgajatelji), a osobito djeca, pokazali veliko zadovoljstvo zbog sudjelovanja u ovom smionom projektu.
Od strane vrtićkih stručnjaka izražavale su se česte dileme u vezi pogodnosti organizacije natjecanja za predškolce, s obrazloženjem "pogubnosti" osjećaja neuspjeha za "gubitnike", mogućnosti plača zbog nemogućnosti svakog djeteta da sudjeluje na "Olimpijadi". Premda je činjenica da treba imati senzibilitet i za socio-emocionalne specifičnosti predškolske djece, osobito kod emocionalno osjetljivije djece, svakako u ovom, prije svega sportskom natjecanju, istovremeno se može uočavati pogodnost da se kod djeteta stimulira stjecanje realističnog uvida u vlastite mogućnosti (a stoga i manju ili veću uspješnost u različitim sportovima).
Zgodno je i dijete kroz sportsko natjecanje poučiti kako su uspjeh i neuspjeh nužne posljedice svakog natjecanja ili "uspoređivanja snaga" i da je važno truditi se, a ne samo pobijediti ili izgubiti. Dakle, moment sportskog natjecanja za djecu može biti odgojno poticajan, ako ga se takvim želi shvatiti. Ono što dijete treba naučiti jest "do my best", i kroz uspjehe i neuspjehe u sportu mu ukazati da je svatko u nečem uspješan i da nešto može raditi dobro, a da nitko ne može biti najbolji u baš svemu.
Posljedica jednog takvog odnosa možda je i rezultat na samoj Dječjoj Olimpijadi, koji može proizaći samo iz što objektivnije selekcije najtalentiranijih za pojedine olimpijske discipline (budući da je uvježbavanje minimalno, djeca ipak nisu vrhunski sportaši).
Zato bi, sumiranjem svih prednosti i nedostataka, temeljna preporuka organizatorima i sudionicima mogla biti: natječimo se, ali uz, s razvojnog aspekta poticajnu, te pravilnu i sustavnu psihološku pripremu djece.