Djeca koju je teško odgajati

Dr. James Dobson prvi je u literaturu uveo izraz – dijete jake volje, Jasper Juul ih naziva autonomna djeca, popularne knjige govore o djeci koju je teško odgajati, a vaši prijatelji ili rodbina znaju reći da su nemogući, tvrdoglavi, neposlušni ... možda i neodgojeni.

Jesper Juul ih opisuje kao djecu koja su već od rođenja samostalnija i odlučnija nego većina djece. U svojoj knjizi "Znati reći 'NE' mirne savjesti" on navodi da njihovo ponašanje karakterizira neprihvaćanje onoga što roditelji smatraju brigom i savjetovanjem, za njih je presudno da imaju mogućnost izbora reći "ne" prije nego kažu "da".

Dr. Dobson navodi nešto širi opis:

• skoro nikada ne prihvaćaju riječi poput "nemoguće" ili fraze poput "nije moguće učiniti";
• mogu se s vama raspravljati do vaših krajnjih granica samo da bi isprobala gdje su;
• pravila shvaćaju samo kao smjernice;
• iskazuju veliku kreativnost kako bi došla do cilja;
• ne rade stvari samo zato što ih i svi drugi rade;
• odbijaju poslušati bez uvjetovanja – uvijek pregovaraju;
• nije ih strah probati nepoznato;
• i na neke sasvim male zahtjeve reagiraju vrlo burno;
• rade onako kako oni misle da bi trebalo.

Za roditelje su autonomna djeca problematična jer neprestano osjećaju kako im nisu dorasli ili da se njihova ljubav odbija. Roditelji često za njih kažu da bi svojom snagom mogli promijeniti svijet, a da sigurno njih svijet promijeniti neće.

Autonomno dijete svaki roditeljski zahtjev stavlja pod upitnik, testira roditeljske stavove britkim i jasnim zaključcima. 

Okolina takve djece često se nađe zatvorena u klopku isticanja "loših" karakteristika – tvrdoglavosti, neposlušnosti i sl. onako kako ih oni vide kad pred njih stavljaju neke zahtjeve, pritom zaboravljajući da imaju dijete čvrstih uvjerenja, spremno na isprobavanje drugačijih načina i jakog duha. To nisu karakteristike umilnog i poslušnog djeteta, ali su sve karakteristike dobrih vođa, karakteristike osoba koje vjeruju u svoje snove i njihovo ispunjenje.

Biti roditelj takvom djetetu znači prihvatiti zadatak usmjeravanja sve te energije u pravom smjeru. Istina je da autonomno dijete razvlači, prelazi i briše neke roditeljske granice, da za odgoj često ne pale ustaljene procedure i načini kao kod sve ostale djece. Zato je teško biti njihov roditelj. Autonomno dijete svaki naš zahtjev stavlja pod upitnik, testira naše stavove britkim i jasnim zaključcima. Time-out metode ne pale jer ili ne žele ući u sobu ili unište sve u sobi ili nađu neku zabavu da im ta soba postane mjesto zadovoljstva. Uzimanje privilegija isto tako ne pali jer mrtvo hladna zaključe da im ionako televizor/kompjutor i sl. ništa ne znače. Rasprave su poput dobacivanja loptice u tenisu, na svaki roditeljski zaključak oni ih imaju još tri. I premda to sve izgleda kao pubertetsko ponašanje, to su djeca koja su još mnogo godina do puberteta, samostalna i autonomna, ona se po mnogočemu ponašaju kao zreli, odrasli ljudi s jakim osobnim integritetom i samosviješću.

Jesper Juul navodi da im treba prići 100% autentično i rasterećeno pedagoške manipulacije. Slikovito bi se moglo reći da tamo gdje se druga djeca radosno prepuštaju šopanju serviranom hranom, autonomnoj djeci treba pustiti da sama izaberu što će jesti.

Autonomna djeca moraju učiti na vlastitoj koži, ona moraju osjetiti posljedice vlastitog ponašanja i vlastitih izbora. 

U odnosu s djetetom treba uvažavati njegov temperament, ali i voditi brigu o svojim reakcijama i ne shvaćati njihove ponašajne probleme osobno. To su djeca koja svaku situaciju istražuju, preispituju uvažene obrasce, pokušajima i pogreškama grade svoj svijet. U odnosu s njima treba imati puno takta i prostora za pregovaranje, npr. ako im kao roditelj uputite zahtjev da pospreme igračke, oni će se na taj zahtjev ili oglušiti ili će se vrlo jasno pobuniti – reći će jasno i glasno – ne!

Ako vi kao roditelj ustrajete u svom zahtjevu dijete će još više ustrajati u svojem stavu, ono što može spriječiti sukob je dogovor. Iskažite svoju želju da se soba pospremi i pitajte dijete kad je spremno to učiniti – za 5 ili 10 minuta ili čak pola sata; ostavljanje mogućnosti da njegova odluka bude presudna dobar je način da spriječite negodovanje i sukob. Taj tzv. demokratski princip u sebi sadrži fini balans između poštovanja i discipliniranja.

Dr. MacKenzie navodi da je osnovna karakteristika autonomnog djeteta, osim drugačijeg temperamenta, i drugačiji način učenja. To su djeca koja moraju učiti na vlastitoj koži, ona moraju osjetiti posljedice vlastitog ponašanja i vlastitih izbora. Prirodne posljedice njihovih odluka i ponašanja su još jedan efikasan način odgoja, kao i logične posljedice njihovih odluka – npr. ako je odlučilo da će voziti biciklu bez kacige onda ćete vi donijeti odluku da nema vožnje bicikle jer je to logična posljedica njegove odluke.

Ključ uspješnog života s autonomnim djetetom je u prihvaćanju. Juul navodi da će autonomna djeca prihvatiti roditelje tek kad nauče kako da im se bez nametanja, motiviranja, objašnjavanja ili manipuliranja stave na raspolaganje.

"Kada roditelji puna srca kažu da njihovoj osobitosti, ta će djeca prestati govoriti ne njihovoj brizi i odgoju", završava svoje poglavlje o autonomnoj djeci Juul.