Najčešće, nakon godine dana posvećene samo svom djetetu i sebi, mama odlazi na posao. Trenutak rastanka obilježen je mnogim emocijama. Dijete je i dalje u središtu, mama je usmjerena na ublažavanje posljedica separacije kod djeteta. Na sebe kao da zaboravlja, u silnoj organizaciji skrbi o djetetu često je iznenade silne emocije koje je preplave onog prvog dana, tjedna ili mjeseca razdvojenosti.
Razdvajanje majke i djeteta može dovesti do psiholoških i emotivnih problema s mamine strane – osjećaj krivnje, stalna briga, osjećaj tuge ili ljutnje, ljubomora, ali i osjećaj olakšanja, isprepliću se u koktelu emocija pokrenutih odlaskom na posao.
Dobro je priznati da se i mame nalaze u separacijskoj krizi.
Odvajanjem od djeteta moguće je da kod sebe prepoznate jednu ili više emocija:
Krivnja
Mame izabiru vratiti se na posao iz dva osnovna razloga – financijskog ili zbog zadovoljstva koje osjećaju pri obavljanju svog posla, a najčešće su razlozi povratka dvostruki.
Nije lako biti zaposlena majka, često je to osjećaj kao da želimo istovremeno obavljati dva jednako nam vrijedna posla u punom radnom vremenu – osjećaj je to žongliranja s previše loptica u zraku koji nužno dovodi do osjećaja stresa. Stres i osjećaj da "nismo dobre jer nikako ne uspijevamo obaviti sve onako kako osjećamo da bi trebale" dovodi majku u osjećaj – krivnje.
Krivnja se može javiti iz nekoliko razloga – zato što smo odvojene od djeteta, zato što brigu o djetetu prepuštamo nekom drugom, zato što ne uspijevamo dojiti dok smo na poslu, zato što smo možda propustile prvu riječ ili prohodavanje djeteta, zato što smo na poslu, a dijete nam je uznemireno i znamo da ćemo ga mi najbolje umiriti, zato što je upravo danas dan kad roditelji mogu biti u vrtiću, a imamo važan sastanak... razloga je tisuću.
Osjećaj brige
Drugi čest osjećaj je – osjećaj zabrinutosti, npr. hoće li se osoba koja sad brine o djetetu znati nositi s različitim zahtjevima djeteta do zabrinutosti hoće li se dijete više vezati za osobu koja ga čuva nego za majku.
Briga dolazi ruku pod ruku s krivnjom i većina će se majki složiti da u roditeljstvu uvijek ima dovoljno materijala za osjećaj brige
Osjećaj tuge
Mame znaju biti preplavljene osjećajem tuge – nedostaje im njihovo dijete, one osjećaju da djetetu i one nedostaju, osjećaju tugu za vremenom kad su bile posvećene samo djetetu.
Ovaj osjećaj najčešće prođe kad se majka uvjeri u kvalitetu skrbi o djetetu te kad ona i dijete uhvate rutinu odlaska na posao.
Osjećaj ljutnje
Javlja se češće kod mama koje su bile prisiljene vratiti se na posao (npr. zbog financija) – znaju biti ljute na poslodavca, državu ili jaslice/vrtić jer smatraju da im nisu osigurali uvjete koji bi mogli bolje zadovoljiti potrebe zaposlenih roditelja (npr. fleksibilno radno vrijeme).
Ljutnja može biti usmjerena i prema partneru jer se mama osjeća usamljena u nošenju sa situacijom.
Osjećaj ljubomore
Posebno usmjerena na osobu koja čuva dijete, ljubomora se javlja zbog činjenice da s tom osobom dijete provodi više vremena ili majka može zamijetiti da je beba više vezana uz tu osobu.
Osjećaj olakšanja
Neke majke osjećaju i olakšanje povratkom na posao, podjelom odgovornosti oko bebe, otvaranjem novih interesa i tema za razgovor i sl. Ponekad i taj osjećaj olakšanja može dovesti do krivnje jer se pitaju smiju li se majke tako osjećati.
Što olakšava:
- spoznaja da je dijete u dobrim rukama, da se poštuje majčina unutarnja filozofija odgoja, da je dijete zadovoljno itd.;
- majci je lakše ako ima priliku pronaći skrb za dijete koje toj obitelji najbolje odgovara (blizina jaslica, fleksibilno radno vrijeme i sl., slobodno mjesto u jaslicama i sl.);
- pomaže stvaranje rutine i stalnosti - stalnost osobe koja će se brinuti olakšava prilagodbu i majke i djeteta, dijete koje ostaje u svojem domu na čuvanju i zadržava svoju rutinu brže će proći fazu prilagodbe, isto tako svaki dan odvajanje u isto vrijeme i dolazak majke u isto vrijeme stvara novu rutinu koja je djetetu bitna;
- mama si mora priznati emocije i prihvatiti ih (ne negirati); zašto si ne priznati da smo zabrinuti, ljuti ili se osjećamo krivima – nismo super mame, samo bića u nekim životnim okolnostima, ne postoji točan način kako se zaposlena mama mora osjećati;
- ne treba stalno preispitivati situaciju – prihvatiti činjenicu da smo majke koje rade je pola puta i s te točke treba krenuti dalje;
- pronaći osobu koja nas razumije – partner, naša majka, druga zaposlena majka (kolegica) ili stručna pomoć – trebamo nekog tko će nas saslušati i bez optuživanja nas prihvatiti;
- provoditi što je moguće više vremena s djetetom – vikendi neka budu svetinja, barem u prvim mjesecima razdvojenosti, vrijeme kod kuće posvetite djetetu što je više moguće;
- sudjelujte u čuvanju vašeg djeteta – uspostavite dobar odnos s jaslicama ili tetom čuvalicom.