Rodin rad na temu obiteljskih odnosa nakon gubitka djeteta, pročitan je na Konferenciji hrvatskih psihologa 2012. godine.
Iako gubitaka ima različitih, kada se govori o gubicima i procesu tugovanja, najčešće je fokus stavljen na gubitke izazvane smrću, kao jedinom u potpunosti nenadoknadivom gubitku.
Jedan od specifičnih je gubitak djeteta i nerado se o njemu otvoreno govori pa je i podrška, kako pojedincima tako i obiteljima koje su ga doživjele, vrlo oskudna. Zapravo, vrlo se malo zna o problemima sa kojima se roditelji susreću kada im se taj gubitak dogodi.
Stoga bih prvo ukratko htjela predstaviti te probleme.
Kada govorimo o gubitku djeteta, zapravo govorimo o gubitku djeteta:
- u trudnoći
- pri/nakon poroda
- nakon bolesti
- nesretnim slučajem
Ako se radi o ranoj trudnoći, zapravo govorimo o gubitku trudnoće, tj. pobačaju. U Republici Hrvatskoj se prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (MKB) od 2001. godine, porođajem smatra rađanje svakog ploda porodne mase veće od 500 grama i gestacije iznad 22. tjedna. Iako je to službena granica po kojoj liječnici određuju da li se radi o pobačaju ili porodu, ako se gubitak dogodi prije 22. tjedna trudnoće, roditelji se često ne mire s činjenicom da se radi o pobačaju i smatraju da su izgubili dijete i žele preuzeti tijelo što im nije dopušteno jer se fetus do 22. tjedna zbrinjava sa ostalim medicinskim otpadom. Time im nije pružena prilika da upotpune svoje žalovanje, jer se ne mogu fizički oprostiti od djeteta.
Situacija je specifična ako se radi o višestrukim pobačajima, pobačajima nakon zahvata u sklopu medicinski potpomognute oplodnje ili ako do pobačaja nije došlo spontano nego su roditelji morali odlučiti o prekidu trudnoće zbog malformacija ploda ili ugroženosti majčinog zdravlja. Medicinsko osoblje je najčešće prvo u kontaktu s roditeljima, ali nije dovoljno educirano na koji način priopćiti vijest ili kako pripremiti majku na inducirani pobačaj.
Isto vrijedi i za situaciju kada dijete premine pa se roditelje mora pripremiti za porod mrtvog djeteta. Najčešće su roditelji prepušteni sami sebi u pronalaženju načina na koji bi prebrodili najteže trenutke.
Ako se tijekom trudnoće ili nakon poroda ustanovi da dijete nije zdravo, biti će prebačeno na odjel neonatologije. Tamo je roditeljima pristup vrlo ograničen premda je znanstveno potvrđeno da se djeca, uz koju su roditelji 24 sata dnevno, znatno brže oporavljaju. Također je čest slučaj da su ti trenuci koje će roditelji provesti na neonatologiji vjerojatno zadnji i jedini koje će provesti sa svojim djetetom. Slična je situacija ako se radi o dugoj i teškoj bolesti čiji je ishod neizvjestan.
Dok se u prethodnim slučajevima roditelj barem nekako može pripremiti na gubitak, postoje situacije kada je gubitak iznenadan kao npr. u slučaju SIDS-a ili prometne nezgode.
Budući da je medicinsko osoblje rodilišta/bolnice, kako sam spomenula, prvo koje obično kontaktira s roditeljima, potrebna je senzibilizacija i edukacija kako postupati u slučaju gubitka djeteta. U Hrvatskoj ne postoji takav standardizirani protokol stoga bi bilo potrebno osnivanje radne skupine koja bi izradila takav protokol. Radna skupina sastojala bi se od stručnjaka – psihologa i roditelja, a sličan tim bio bi zadužen i za edukaciju.
U svim ovim slučajevima gubitak se događa (započinje ili završava) u rodilištu ili bolnici stoga bi bilo idealno kada bi svaka takva institucija imala psihologa koji će roditeljima pružiti adekvatnu pomoć. Zadatak te osobe bio bi osigurati provođenje obaveznog protokola te ispunjavanje potreba roditelja, npr.:
- podrška roditeljima u donošenju nekih odluka;
- bračno/obiteljsko savjetovanje;
- prisutnost oca djeteta uz majku tijekom poroda;
- mogućnost provođenja vremena s preminulim djetetom;
- mogućnost 24-satnog boravka uz dijete na neonatologiji/u bolnici, pogotovo u terminalnoj fazi bolesti;
- odvojenost rodilje koja je izgubila dijete od ostalih rodilja i djece;
- pružiti potporu rodilji oko laktacije;
- posjete izvan zadanog vremena posjeta rodilji u rodilištu;
- nakon oporavka od prvog šoka odlučiti što će s tijelom djeteta;
- dobiti informacije o mogućnostima pokopa;
- upoznavanje sa zakonskim pravima roditelja;
- dobivanje sitnica za uspomenu (uzv-slike, fotografija djeteta, pramen kose i sl.);
- upućivanje na daljnju psihološku i duhovnu pomoć, grupe potpore, obiteljski centar itd.
Nakon izlaska iz rodilišta/bolnice, proces tugovanja tek počinje i tada je podrška najophodnija. Gubitak djeteta utječe na odnose unutar obitelji, bilo da se gubitak dogodio u trudnoći, pri/nakon poroda, nakon bolesti ili iznenadno nesretnim slučajem. Ono utječe na partnerske odnose jer majka i otac tuguju na različite načine i često ne znaju da nema pravog i krivog načina nošenja s tugom te da je potrebno održavati otvorenu komunikaciju. Majke češće imaju potrebu razgovarati i tražiti podršku, te otvorenije pokazivati emocije, dok očevi češće preuzimaju praktične poslove, zaštitnički se postavljaju prema ostatku obitelji te su manje skloni analizirati događaje. Zbog toga majke mogu imaju osjećaj kako očevi ne tuguju koliko i one. Nesuglasice se mogu pojaviti i zbog različitih potreba tijekom tugovanja (npr. intimnosti ili potreba za samoćom). U tim su trenucima roditelji prepušteni sami sebi i kod nas je gotovo nemoguće doći psihologu po stručnu podršku, a da je to besplatno. Problem je u nedovoljnom broju psihologa u zdravstvu, osobito u tome što ih nema u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Odrasli se mogu obratiti stručnjacima u Obiteljskim centrima ili u grupama podrške/samopomoći, ali su ipak ponajviše osuđeni na traženje usluga psihološkog savjetovanja kod privatnika što nije svima dostupno.
Ako roditelji već imaju djecu, i njih treba uključiti u otvorenu komunikaciju, no roditelji često nisu svjesni da i ona na svoj način prolaze kroz tugovanje te zbog vlastitog tugovanja ne mogu pomoći djetetu i ne znaju kako, te je neophodno uputiti ih da potraže pomoć djetetu bliske osobe. Djeca mogu osjetiti krivnju jer su ponekad o umrlom bratu/sestri imali loše mišljenje, također mogu biti zabrinuta zbog intenziteta tugovanja svojih roditelja pa tugovati potiho kako ne bi još dodatno opterećivala svoje roditelje, ponekad mogu biti i ljubomorna što je u centru zbivanja umrli brat/sestra.
Budući da se obiteljska dinamika mijenja gubitkom djeteta, isto se tako ponovo mijenja dolaskom novog člana, drugog djeteta. U toj se situaciji ponovo mogu javiti intenzivne emocije vezane uz preminulo dijete, roditelji često uspoređuju rođeno dijete sa preminulim, posebno ako je istog spola.
S vremenom većina roditelja uspijeva pronaći način kako nastaviti sa životom. Ali je podrška potrebna vrlo često i nakon što se proces tugovanja završi, posebno u vrijeme nekih značajnih datuma, npr. očekivani datum poroda, godišnjica smrti, rođendan i sl. Partnerske odnose mogu, osim različitog načina tugovanja, narušiti i dobronamjerni savjeti okoline i(li) njihova očekivanja o njihovom načinu i trajanju tugovanja.
Ovaj prikaz dan iz perspektive roditelja (u čije ime govorim), a fokus je upravo na potrebama roditelja koji kroz taj gubitak prolaze. Ovaj problem prepoznat je odavno u udruzi Roda, koja na svojim forumskim stranicama – inače najčitanijem roditeljskom forumu u Hrvatskoj i regiji - ima i kutak namijenjen roditeljima koji su izgubili dijete. Tu se javljaju mame koje su izgubile trudnoću (bez obzira u kojem stadiju), te one koje su ostale bez djece nakon poroda. Slično postoji i na forumu Mame i bebe, gdje je forum zatvoren i vidljiv samo uskom krugu.
Virtualne grupe podrške često su jedino mjesto gdje se tugujući roditelj može obratiti za pomoć i dobiti razumijevanje i podršku procesu tugovanja koje prolazi, a koji okolina najčešće ne razumije. Ovaj oblik peer-podrške nezamjenjiv je u prolasku kroz tugovanje, a posebno je važan ako predstavlja jedini izvor i ako stručna pomoć nije dostupna, kao što u manjim sredinama – i ne samo manjim – često nije.
Osim pružanja mjesta podrške tugujućim roditeljima, u Rodi želimo utjecati na promjene u sustavu koja bi roditeljima omogućila da pri gubitku djeteta, osobito u trudnoći i porodu, dobiju svu pomoć koja im je potrebna. Za početak bilo bi dovoljno da im sustav ne otežava gubitak i da zdravstveni radnici i radnice koji bi trebali pomoći ne budu izvor dodatne traumatizacije.
Kao i toliko puta do sada, Roda zahtijeva promjenu nabolje za roditelje i djecu. Nadamo se zajedničkom radu sa psiholozima i psihologinjama i u ovoj temi.