Što roditelji trebaju od stručnjaka?

Kada sam dobila zadatak da odgovorim na pitanje o tome što roditelji trebaju od stručnjaka, našla sam se u zanimljivoj situaciji, jer osnovno je pitanje tko su roditelji danas u Hrvatskoj i koje su njihove potrebe, a onda još i koje su potrebe takve da ih mogu ispuniti stručnjaci za rast i odgoj djece. Složit ćemo se da su obitelji (a time i potrebe) u RH bitno različite.

Obitelji su različite na mnogo načina, samo jedna razlikovnost je odgojni stil. S toliko različitih filozofija i tehničkih pristupa odgoju djeteta teško je reći koji je dominantan i time ovu temu o roditeljima i stručnjacima zasnivati na jasnim porukama o tehnikama roditeljstva koje roditelji trebaju naučiti. Ne želim govoriti o potrebama obitelji koje su suočene s velikim stresovima ili obiteljima koje ne zadovoljavaju ni minimalne zahtjeve odgoja djece, želim vam govoriti o osobnom iskustvu majke, stručnjakinje koja radi u vrtiću i aktivistice u području roditeljstva.

Često se razgovori o roditeljstvu započinju rečenicom kako je roditeljstvo najodgovorniji posao prepušten amaterima i da se roditeljstvo treba učiti. Mene je od trenutka kad sam postala mama ta rečenica jako žuljala. Shvatila sam da se roditeljstvo živi, većeg učitelja o tome kakvi jesmo ili trebamo biti roditelj od vlastitog djeteta zapravo nemamo. Svaka njegova povratna informacija vrlo je brza, jasna i točna, lekcije koje mi daje vrlo su kreativne i maštovite – srušile su poput kule od karata sve moje planove i predodžbe kako bi život s djetetom trebao izgledati.

Zašto vam to govorim? Zato što sam imala izvrsno znanje i dobro posložene činjenice u glavi – pročitane nebrojene knjige, pohađane i vođene radionice o roditeljstvu, završene škole i pripremne tečajeve za roditelje koji me nisu uspjeli pripremiti na ljepotu roditeljstva u onome što ono jest (barem u prvim mjesecima djetetova života) –kaos, potpuno davanje, nečistoća i nesavršenost. Vrlo sam brzo (ponekad i bolno) shvatila da roditeljstvo nije u kontroli i savršenom redu, dobro naučenim tehnikama. Mit o mami koja o roditeljstvu puno zna i dobro zadovoljava potrebe svojeg djeteta, pa je dijete savršeno sretno i zadovoljno, brzo sam zamijenila onim da činim najbolje što mogu i znam u datom trenutku. Jer da moje dijete treba dobro naučenog roditelja s velikim znanjem o roditeljstvu, bile bismo na konju, no ono treba mene u punini svojeg nesavršenstva. Zato me žulja ona rečenica o roditeljima i amaterima.

Stručnjaci roditeljima mogu i trebaju donijeti skup vještina, ali ne smiju izgubiti bitnu pouku da su djeca ljudi, stvarne osobe koje žive uz nas. Osobe koje imaju svoje potrebe i karakteristike složene na sebi jedinstven (savršeno-nesavršen) način i da više od svega za svoj rast i razvoj trebaju dobar odnos na osobnoj razini.

Danas većina savjeta za roditelje, knjiga, odgojnih gurua upućuju roditelje na bolje razumijevanje djetetova ponašanja i potreba, što je i više nego potrebno (to uopće nije diskutabilno), a pritom zaboravljaju napomenuti važnost stvaranja privrženosti i njegovanje odnosa s tim bićem kojeg tek trebamo upoznati.

Slušajući neke stručnjake, stječe se dojam da je roditeljska uloga samo u poticanju dječjeg razvoja, traži se od roditelja dobra kontrola djetetova razvoja (jer tko zna što se može djetetu desiti ako doji ili spava s roditeljima iznad određene dobi), a ako se ne skinu pelene do tada, onda ni sama ne znam što se sve po zlu može desiti... Od siline zadataka ukalupljenih u dobne tablice roditelji se izgube i prestanu jednostavno živjeti sa svojim djetetom. Od silne želje da se zadovolje svi ti zahtjevi izgubi se bit roditeljstva – roditelji ne uživaju u danas, očekujući uspjeh ili neuspjeh sutra.

Pretpostavlja se da stručnjaci o nekim uvijek aktualnim temama roditeljstva (dojenje, spavanje, briga dok roditelji rade...) znaju više jer su roditelji presubjektivni, no ja duboko vjerujem da roditelji to i moraju biti – stručnjaci znaju puno o djeci općenito, no ne znaju mnogo o pojedinom djetetu. Kada bi stručnjaci i roditelji zajedno blisko surađivali, znamo da bi svi radili mnogo djelotvornije.

Ono što je roditelju važno jest da ga stručnjaci tretiraju i doživljavaju kao partnera u pitanjima koja se tiču djeteta i roditeljstva. Moja draga prijateljica, majka dvoje djece i psihologinja, u svom e-meilu napisala mi je bitnu rečenicu: „Želim biti upoznata na vrijeme sa svime što se radi s mojim djetetom, želim razumjeti što i kako se radi, koji su očekivani rezultati, a ne biti tretirana kao priljepak koji se, eto, tu gura uz dijete..."

Možda ovaj zahtjev zvuči kao nešto što se podrazumijeva, no iskustva roditelja od rađaonice do pedijatrijskih ordinacija, jaslica/vrtića, škole govore nam da je još uvijek u mnogim situacijama ovaj zahtjev tretiran kao nešto iznad standarda, hir ili nepotrebno uplitanje u stručnost stručnjaka.

Niti jedan roditelj ne može donijeti na informacijama utemeljenu odluku bez potpunih činjenica o svome tijelu, svome djetetu i smatram da nije prihvatljiv stav stručnjaka da ih roditelji ne žele, ne razumiju ili da te informacije ne znaju pravilno upotrijebiti. Potrebno je otvoriti prostor i vrijeme za susrete stručnjaka i roditelja u kojima će se odvijati iskrena diskusija, roditeljima treba osjećaj timskog rada i prihvaćanja.

Prihvaćanje znači i podržavanje i poticanje raznolikosti. Raznolikost života obitelji je u samoj biti odgoja, roditelji sa svojom osobnošću su ti koji odgajaju djecu, ne teorije. Iz tog proizlazi zahtjev roditelja da bude viđen, da ga se pita, stavi u odnos njegovu osobnost i osobnost djeteta. Jedna je stvar sigurna, želite li nam pomoći da postanemo (ili ostanemo) roditelji koji odgovorno i stvaralački tragaju za najboljim odgovorima na odgojne potrebe svoje djece, tada nam trebate dati više prostora da sami donosimo odluke.

Dopustiti roditeljima da propituju neke mitove roditeljstva – nošenje djece dovodi do razmaženosti, djetetu za dobar razvoj treba kravlje mlijeko i sl. (da navedem one banalne), dakako da znači vjerojatnost lutanja i pogreški, ali i plodnih rješenja koji mogu roditelja usmjeriti prema osobnijem odnosu s djetetom.

Stručnjaci dobro znaju da ne postoji jedinstven recept za odgoj djece koji bi bio općenito uspješan, zato bi uloga stručnjaka u životu obitelji trebala biti upravo u tome da pomogne roditelju da postane svjesniji sebe i svoje uloge. Trebamo pomoć da dođemo do svog rješenja. Važno je napomenuti da i roditelji trebaju upoznati sebe. Što roditelj bolje upozna sebe i zašto radi to što radi, bolje će moći razviti odnos s djetetom. Roditelji trebaju mogućnost za to, stručnjaci bi im to mogli omogućiti kroz veću dostupnost, raznolike oblike suradnje koji bi mogli uključivati i grupe pomoći, diskusijske grupe, ili samo pružanjem svojih soba i prostora za susrete roditelja s drugim roditeljima.

Osim na toj osobnoj razini, roditelji trebaju stručnjake kao partnere u stvaranju svijeta po mjeri djeteta. Zasad je ta tvrdnja o djeci i svijetu daleko od istine. Malo je roditelja koji mogu pružiti djetetu pravu sliku o sebi i svijetu kakav on stvarno jest. Djeca su u društvu općenito gledana kao nešto čime se roditelji bave u slobodno vrijeme, u ono koje ne rade svoju punu satnicu. Koliko god djeca danas ne znaju što roditelj radi dok nije s njima, toliko ni roditelj nema jasnu i potpunu informaciju što se s djetetom zbiva dok nisu zajedno. Bitno je otvoriti komunikaciju i ponovno razmotriti pitanje je li kvalitetno vrijeme roditelja i djeteta ono što je ključno ili je i kvantiteta bitna?

U tom balansiranju između osobne potrebe za važnim mjestom u životu djeteta i potrebe društva za vrijednim i marljivim radnicima (i samoostvarenja kroz radno mjesto) trebaju nam pomoći stručnjaci. Mi odrasli – tu mislim na roditelje i stručnjake – u istoj smo situaciji i umjesto međusobnog optuživanja za loš sustav, trebali bismo se udružiti.

Trebamo stručnjake koji su jaki i neovisni, koji su spremni stati uz roditelje koji se ne slažu s političkim idejama o majkama koje se moraju vratiti raditi nakon 6 mjeseci i brigu o djetetu prepustiti jaslicama, trebamo partnere koji će zajedno s nama graditi sustav fleksibilnih radnih uvjeta, trebamo stručnjake koji će se oduprijeti marketinškim trikovima velikih korporacija...

Jer i kad svakom roditelju potpuno postane jasno zašto su prve tri najvažnije, suočen s realnošću svijeta oko sebe vrlo je lako da posustane u namjeri pozitivnog roditeljstva sve dok pozitivno roditeljstvo ne postane društveno poticajan i prihvaćen cilj.
Zato trebamo aktivne i glasne stručnjake koji će zajedno s nama promišljati roditeljstvo u našem društvu i mijenjati ga tako da postane ugodnije za roditelje i djecu.