Roditelji i dijete u sportu
Sport sve više postaje integralni dio djetinjstva. Igraonice, treninzi i sl. sve više i više oblikuju dječje živote.
Sudjelovanje u sportu može imati pozitivne i negativne posljedice na razvoj djeteta.
Baveći se sportom, dijete ima priliku tjelesno vježbati i razvijati se, učiti se kompeticiji, raditi na svojem samopoštovanju i samovrednovanju, a sport pruža i mnoge prilike za druženje i stvaranje prijateljstava.
Pozitivne posljedice bavljenja sportom na dijete:
- skladan rast i sazrijevanje svih organskih sustava, naročito srčano-žilnog, dišnog i koštano-mišićnog,
- povoljan utjecaj na psihičke funkcije, smanjenje stresa, jačanje samopouzdanja, učenje upornosti i stjecanje radnih navika,
- razvijanje moralne odgovornosti kroz pošten odnos prema suigraču i protivniku,
- djeca-sportaši nisu gojazni, ne piju, ne puše, ne drogiraju se, bolji su učenici i manje izostaju s nastave; manji je indeks trudnoća kod tinejdžerki-sportašica,
- djeca-sportaši imaju manji rizik od kasnijih kroničnih bolesti (pretjerana debljina, šećerna bolest, visoki krvni tlak, astma itd.), uzrokovanih nekretanjem, zagađenjem okoliša i lošom ishranom.
Negativne posljedice mogu biti u češćim fizičkim ozljedama, psihičkom pritisku za uspjeh, vremenu koje se "gubi" za neke druge aktivnosti, nerealnim očekivanjima okoline...
Da bi dijete na pravi način zakoračilo u svijet sporta, presudnu ulogu moraju odigrati roditelji. Njihova je misija ukazati djeci na pravilan razvojni put i onda kada to ona još nisu sama sposobna učiniti. Prvi korak je najvažniji, postave li se roditelji prema sportu ispravno, djeca će biti na najboljem putu da zavole sport. Za djecu predškolskoga uzrasta, sport bi trebao biti samo igra, daleko od pravoga poimanja sporta. Uključivanjem u razne sportske igraonice, djeci se pruža prilika upoznati sport i, što je najvažnije, razviti psihofizičke sposobnosti.
Većina sportskih psihologa vjeruje kako je za dijete vrlo važno da roditelji pokazuju interes za sport kojim se bavi.
Djeca koja se žale da njihovo bavljenje sportom ne zanima njihove roditelje, češće i brže odustaju i ne postižu vrhunske rezultate.
Ipak, postoji i dio djece koja postaju ekstremno nervozna kad ih roditelji gledaju ili jako navijaju - ako je i vaše dijete takvo, na vama je da poštujete njegovu želju i ne otežavate mu sportski razvoj.
Želite li da dijete bude uspješno u sportu, budite otvoreni za djetetove emocionalne i intelektualne potrebe.
Roditelji djece koja su vrlo uspješna, pokazuju visoku zainteresiranost za aktivnosti svoje djece, potiču i nagrađuju dječji napor više nego same rezultate. Topli su i pružaju podršku čak i kad djeca čine pogreške. Za njih se može reći da su svojoj djeci – osobni savjetodavci.
Roditelji trebaju pohvaliti dijete za sportski uspjeh. Pod sportskim uspjehom treba uzeti u obzir sve ono pozitivno što dijete čini na utakmici – zainteresirano trči, dobar je timski igrač, trudi se i sl., a ne samo konačan uspjeh – postignuti zgoditak i sl. Ako se roditelj usmjeri na cjelokupno dijete, onda će na svakoj utakmici pronaći mnogo razloga za pohvalu, čak i u slučaju da dijete nema neke posebne sposobnosti.
Jedna od najtežih stvari za roditelje je gledanje svog djeteta kako vježba ili igra utakmicu bez mogućnosti da mu pomogne, teško je dopustiti djetetu da griješi bez našeg uplitanja. Prirodno je željeti osigurati dijete od neuspjeha, prirodno je željeti pružiti podršku i ohrabrenje, ali u sportu ta roditeljska potreba predstavlja pretjerano štićenje i preveliku uključenost roditelja u sport djeteta. Dijete u sportu treba naučiti osloniti se na vlastite snage, upoznati sebe i naći vlastite načine prevladavanja manjih i većih neuspjeha.
Dijete osobito treba roditelja koji ga neće previše pritiskati i tražiti od njega previsoke rezultate.
Ne pritišćite dijete, ne budite s njime hladni i strogi. Poštujte djetetovu želju da dio svog vremena posveti sportu, ali vodite računa o tome da je dijete - dijete i da ono ima vlastite potrebe za igrom, slobodnim vremenom i dokolicom.
Sve je više djece koja žive život po strogom rasporedu – u literaturi se može pronaći naziv da su to "djeca žurbe", takav način života ispunjava ih stresom, visoki pritisak da moraju uspjeti u aktivnostima dovodi do negativnih posljedica u njihovom razvoju. Događa se začarani krug u kojem roditelji puno traže postavljajući nerealne ciljeve koje djeca ne mogu sustići, djeca su frustrirana i ne uspijevaju ni u onim aktivnostima u kojima su do tada bila uspješna.
Kada roditelj zna pravu mjeru uključenosti (a dobra mjera je znati da je djetetov sport dio djetetova života, a ne dopustiti da djetetov sport postane roditeljev život), onda roditelj može pomoći djetetu. Preambicioznim roditeljima dijete je u nekoj funkciji ispunjavanja roditeljskih zamisli, ideja, neostvarenih životnih želja. Osnovna pomoć je – emocionalna – razgovarajući o temama koje su aktualne, o tome kako se nositi sa zahtjevnim trenerom ili s velikim gubitkom. Dijete treba roditelje koji će ga pratiti i pravilno usmjeriti ako primijete preveliki stres u djeteta, isto tako, na roditeljima je da pažljivo procijene je li dijete odabralo dobar sport ili je pred sebe (fizički i emocionalno) postavilo preveliki zahtjev.
Želite li biti kvalitetan roditelj malom sportašu, na vama je da:
- od sporta napravite zabavu; što dijete više uživa u sportu, to će više željeti baviti se s njime,
- zapamtite da je u redu da dijete griješi, to samo znači da se jako trudi,
- dopustite djetetu da vas pita sve što ga zanima o sportu i razgovarajte s njime u toploj i podržavajućoj okolini,
- pokažite poštovanje prema djetetu sportašu,
- budete pozitivni i vjerujte u dobre rezultate koje dijete može postići,
- bavite se i sami nekim oblikom sporta/rekreacije kako bi djetetu bili dobar primjer za njegovo sportsko i fer ponašanje,
Odnosno, nemojte nikada:
- vikati i derati se na dijete,
- optuživati dijete za loše igranje ili loš rezultat, pogotovo nakon što je od tog rezultata prošlo već dosta vremena,
- isticati njegove neuspjehe pred drugima, njegovim suigračima, prijateljima, rodbinom,
- očekivati da dijete odmah usvoji novu vještinu,
- očekivati od svojeg djeteta da postane profesionalni igrač,
- ismijavati svoje dijete,
- uspoređivati dijete s talentiranijima od njega,
- od sporta napraviti posao, zaboravivši na veselje i zadovoljstvo sudjelovanja.
