Povezanost i razdvojenost: što bi svatko trebao znati

Ljudi bi imali puno manje problema da su emotivne potrebe beba i djece bolje i ozbiljnije shvaćene. Ova tvrdnja osobito se odnosi na potrebe za povezanošću i poznavanje učinka koji odvojenost od roditelja ima na bebe i malu djecu.

Možete li se zamisliti, sretno udatu (oženjenog) i situaciju u kojoj vaš partner najednom nestaje na tjedan-dva i ponovno se pojavljuje bez objašnjenja, očekujući od vas da nastavite sa životom kao da se ništa nije dogodilo? I što kad bi se još pojavio, držeći u rukama (grleći) drugu osobu? Mnoga su mala djeca bila u sličnoj situaciji kad im se mama vraćala kući s prinovom u naručju. Sasvim mala djeca su premalena da bi razumjela budućnost i značenje rečenice izjave "mama će se uskoro vratiti".

Preživljavanje svih sisavaca, kroz povijest, ovisila je o prirodi ponašanja ženki koje su ostajale uz svoju mladunčad, osiguravajući im i hranu i zaštitu. Neke životinje, kao na primjer janjad, u stanju su pratiti majku od rođenja, ali životinje na višoj razini razvoja, kao što su čimpanze, a osobito ljudska bića, rađaju se suviše nezreli da bi na opisani način mogli pratiti majku. Umjesto toga, potpuno je prirodno da je takva mladunčad nošena – majke ih prvo nose na svojim rukama, a kasnije i na leđima.

Da bi osigurala brigu o mladunčadi (i novorođenčadi), priroda je razvila proces povezivanja – stvaranja čvrste veze između majke i njezinog mladunčeta (djeteta) , čineći je voljnom ostati uz nemoćno biće i odgovarati na pozive, plač i ostale signale. Uspješno povezivanje potpomognuto je blizinom između majke i novorođenčeta odmah nakon poroda i u prvim danima života i, naravno, dojenjem (ili adekvatnim načinom hranjenja na bočicu, kod ljudi).Ukoliko se majka i novorođenče odvoje u tim trenucima, povezivanje se neće pojaviti spontano i jednako lako kao kod nerazdvojenih majki i novorođenčadi. Kod mnogih životinjskih vrsta, a ponekad i kod ljudi, razdvajanje može dovesti do odbacivanja novorođenčeta od majke. Priroda je namijenila da majke i djeca instinktivno trebaju jedno drugo, fizički kontakt u najvećem dijelu vremena, osobito u prvim godinama života, prije nego majka ponovo uspostavi rutinu koju je imala prije poroda. Dojenje je dio plana prirode koji potiče stvaranje povezanosti i razvijanje prisnog, toplog i ugodnog odnosa između majke i djeteta. Kod ljudi, ovo su rani počeci formiranja odnosa između majke i djeteta koji će, u razvijenijoj formi trajati cijeli životni vijek. Moguće je da će u budućnosti upravo to dijete brinuti o svojim roditeljima.

Bebine želje podudaraju se s njenim potrebama, a ona će ih majci signalizirati jedinim načinom komunikacije koji zna – plakanjem. Bebe trebaju majke koje su osjetljive i odgovaraju na njihove potrebe. Kroz odgovaranje na te potrebe, prirodno se događa usklađivanje majke i djeteta, u kojem interakcije između majke i djeteta postaju koordinirane kao ples, što stvara temelje za kasniji razvoj vještine govora i komunikacije.

Sada znamo da su ideje kako će odgovaranje na djetetove pozive – ispunjavanje svih djetetovih potreba, razmaziti dijete, pogrešne. Sasvim suprotno, majka koja odgovara na djetetove pozive, stvara dobar temelj za djetetovu buduću dobrobit. Kako dijete odrasta, razvija snažnu povezanost s majkom i ocem, ali i s ostalima iz okoline, koji mu osiguravaju sigurnu bazu iz koje uči o svijetu koje ga okružuje.

U prirodnom okolišu, bebe odvojene od svojih majki mogu biti u ogromnoj opasnosti i vremenom, samo one bebe koje se instinktivno "drže" uz majku imaju šanse za preživljavanje i produženje vrste. Identičan je instinkt razvijen i u većini ljudskih beba. Ovaj je instinkt temelj razvoja straha od odvajanja, uobičajenog kod beba koje nisu u blizini majke ili neke druge odrasle osobe koja se najčešće brine za bebu. Bebe se mogu vezati i uz neku drugu odraslu osobu iz obitelji ili skrbnika, koji može zamijeniti majku na određeno vrijeme. Ali, ako se majka ubrzo ne vrati, neka djeca postaju poprilično razdražljiva, plačljiva i svoje ponašanje usmjeravaju ka privlačenju majke u svoju blizinu. Ako je odvojenost višednevna, prvo stanje plakanja i protestiranja može biti zamijenjeno tihim nezadovoljstvom i očajem. U prve dvije-tri godine života, dijete ne shvaća protok vremena i kako ne može razumjeti objašnjenja, čini se da većina djece majčin povratak dočekuje nesretna u stanju žalovanja.

Vrlo je teško proživljavati takvu bol, ljutnju i depresiju i na kraju djeca mogu prijeći u stanje nepovezanosti. Najčešće se čini kako se dijete naviklo i može se čak činiti sretnim. Dijete može biti prijateljski raspoloženo prema svima osim prema majci koja se povremeno pojavljuje u njegovoj blizini. U ovakvom stanju nepovezanosti, dijete se često okreće od majke, čak se ponekad pravi da je ne prepoznaje. Kao da ne dozvoljava da ga ponovo povrijedi svojim odlaskom, ostavljajući ga ponovo u tuzi i očaju. Ovakve su reakcije češće kada dijete provodi dio vremena van kuće, u nepoznatom okruženju. Reakcije su blaže ili izostaju, ako o djetetu, umjesto majke, brine odgovarajuća zamjena, najbolje bliski član obitelji.

Ukoliko je odvajanje neizbježno, vrlo je poželjno da majka i dijete provode što više vremena zajedno čak i onda kad se čini da je to uznemirujuće za dijete. Puno je zdravije da frustracija, plač i uznemirenost izbiju na površinu nego da ih dijete suzdržava i kumulira u sebi. Ovo je osobito važno kad djetetova majka odlazi u rodilište, ili kad je beba ili malo dijete hospitalizirano, u kojem je slučaju još važnije da majka ili neki drugi bliski član obitelji provode vrijeme u bolnici s djetetom, sudjelujući u bolničkoj njezi djeteta, ukoliko medicinske i obiteljske okolnosti to dozvoljavaju.

Ukoliko ovakve situacije razdvojenosti u ranom djetinjstvu nisu dobro provedene, osjetljiva djeca mogu biti emotivno uznemirena još dugo nakon događaja. Vjeruje se kako su djeca starosti od šest mjeseci do četiri godine osobito ranjiva. Prilikom ponovnog susreta s majkom, nakon odvajanja, pomoći će majčino razumijevanje dječjih osjećaja. Vrlo je važno da majka razumije i prihvati osjećaje povrijeđenosti, ljutnje i tuge koji mogu izbiti na površinu, dok dijete traži načine ponovnog uspostavljanja povjerljivog, surađujućeg odnosa punog ljubavi sa svojim roditeljima. To je prirodni proces ozdravljenja koji treba voditi s nježnim poštovanjem i prihvaćanjem, nikako kažnjavanjem.