Što kažu istraživanja o razvoju djece u mješovitim skupinama
Osnovni cilj zašto se organiziraju skupine u kojima borave djeca različite dobi je da se odgojno-obrazovni proces očisti od rigidnih pretpostavki o sposobnostima djeteta (koje su pretežno podcjenjivale sposobnosti djece) i da se rad organizira na način na koji djeca najbolje uče.
U dobno ujednačenim skupinama pretpostavlja se da postoji prosječno dijete određene dobi za kojeg je i program kao takav napravljen. Problem je u tome što takvo prosječno dijete zapravo ne postoji i program koji djeluje savršeno na papiru u stvarnosti se teško realizira. Posebno je teško ako program, koji je dobno određen još provodi i odgojitelj koji voli ex katedra rad, koji ne da nije prilagođen djeci predškolske dobi, već u njih može izazivati i otpor prema boravku u vrtiću. Nekadašnja praksa u vrtićima poticala je učenje slično učenju u školama – odgojitelj određuje djeci što i kako će raditi potičući jedno rješenje kao najbolje. U dobno jedinstvenim skupinama najčešće se program nudi cijeloj skupini djece i prvenstveni zadatak odgojitelja je provođenje programa.
No, znanstvene spoznaje razvojne i kognitivne psihologije dokazale su da djeca do 8. godine života najbolje uče kombinirano od djece i odrasle osobe. Uspješnije uče kad su im zaposlene ruke i kad im se pruža konkretno iskustvo kroz bogatstvo materijala i poticaja.
U mješovitim skupinama program kao takav napismen ne postoji i prilagođava se svako djetetu a tek onda zbirno i skupini. Odgojitelji poštuju tipični razvojni ciklus djeteta (dobnu primjerenost), ali isto tako poštuju svako dijete kao pojedinca. Mješovite skupine prilagođene su svoj djeci, razvijaju klimu u kojoj su djeca više uzbuđena, motiviranija, željna preuzimanja intelektualnog rizika i spremnija doći u vrtić.
Istraživanja pokazuju da su pobornici mješovitih skupina na pravom putu. Larry Cuban sa Stanfordskog sveučilišta napominje da su problemi koje imamo u obrazovanju direktno povezani sa strukturom kako su ustanove organizirane. "Ustanove su strukturirane poput tvornica u kojima se očekuje da djeca uzimaju strukturirane materijale i daju uniformirane rezultate". U svom radu on naglasak stavlja na promjenu najvažnije jedinice ustanove – obrazovne skupine koja bi trebala biti mješovite po dobi. "Skupine u kojoj djeca brinu jedna za drugu, uče jedni druge, uče jedni od drugih, jačaju dječje samopoimanje jer svako dijete može doprinijeti skupini na svoj način".
Američka istraživanja pokazuju da Cuban ima pravo. Iz mnogih je studija vidljiv različit pozitivan efekt boravka djece u mješovitim skupinama, posebno u znanju i savladavanju društvenih vještina.
Pregled 18 studija koje se bave uspjesima djece u mješovitim skupinama navodi da su ta djeca uspješnija u akademskim vještinama, imaju jače samopouzdanje, bolje razvijene društvene vještine te bolji odnos prema vrtiću, a kasnije i školi.
Rad u takvim skupinama prilagođen je djeci koja su došla s različitim iskustvom i sposobnostima. Rad se organizira u manjim skupinama, a odgojiteljeva je uloga da planira i priprema aktivnosti djece, u radu ih potiče na timsko učenje, učenje jednih od drugih, potiče ih na zajednički rad s uvažavanjem individualnosti svakog od njih. Svatko u skupini ima svoju ulogu dijete istovremeno ima priliku učiti, podučavati, slušati, praktično raditi ...
Manje se pažnje posvećuje onome što se uči, a puno više pažnje načinu učenja.
Uloga svakog djeteta u skupini jednako je vrijedna. Razvoj djeteta ne procjenjuje se usporedbi s drugima već se svako dijete prati i procjenjuje kao pojedinac.
Sobe boravka djece mješovite skupine, prateći zahtjeve djece, mijenjaju svoj izgled. Soba je podijeljena na manje cente/kutiće koji su organizirani tako da djeca u malim skupinama uče na njima primjerene načine.
Atmosfera u tim skupinama je prirodnija, sličnija je onome što dijete očekuje u stvarnom životu (gdje je uvijek netko stariji/mlađi, sposobniji/nesposobniji, bolji ili lošiji u nekoj aktivnosti). Mješovite skupine predstavljaju prirodni poligon za učenje emocionalnih i društvenih vještina za koje se sve više pokazuje da su u realnom životu važnije nego puko poznavanje činjenica.
