Zašto roditelji uopće kupuju djeci digitalne uređaje?

Sonia Livingstone se osvrće na svoje istraživanje provedeno u britanskim obiteljima, o utjecaju digitalnih tehnologija na njihove živote i izazove s kojima se roditelji susreću kada pokušavaju upravljati korištenjem medija kod male djece. Sonia je profesorica socijalne psihologije na Odjelu za medije i komunikaciju na LSE-u. i ima preko 25 godina iskustva u istraživanju medija, a pogotovo kod djece i mladih ljudi. Glavna je istraživačica na projektu „Roditeljstvo za digitalnu budućnost."


Čini se kako je svaki roditelj svjestan kritike usmjerene prema količini vremena provedenoj pred ekranom. Svaki dan su obasuti pravilima vezanima uz to što je prihvatljivo, koliko mnogo je previše ili što je prikladno za djecu različite dobi, a teško je izbjeći i mnoštvo naslova o izloženosti djece nasilju, seksu ili reklamama.

Istovremeno, većina roditelja je ispunila svoj dom najnovijim uređajima – u Ujedinjenom Kraljevstvu, čak su i najmlađa djeca već koristila smartphone, tablet ili igraću konzolu, a njihovi vršnjaci u Hrvatskoj ne zaostaju puno u opremljenosti digitalnim uređajima i u korištenju dostupnih uređaja i sadržaja.

Jedno od novijih istraživanja sugerira kako trećina djece predškolske dobi već posjeduje vlastiti iPad. Stoga se izvodi zaključak da roditelji sigurno vjeruju kako su ovi uređaji dobri za njihovu djecu.
Što oni imaju na umu? Koliko vremena pred ekranom je „dobro" za malu djecu?

U intervjuima provedenima s roditeljima djece starosti od 3 do 8 godina, ostala sam zapanjena kontrastom između entuzijazma s kojim roditelji kupuju uređaje, te brigama koje dolaze nakon kupnje oko toga koliko ovi uređaji imaju (negativnog) utjecaja na razvoj djeteta i obiteljski život.
Štoviše, unatoč mnoštvu uređaja koji se nađu u rukama njihove djece, kada roditelje pitam da mi ispričaju što je za njih dobar dan s obitelji, oni neizbježno ispričaju priče o nedigitalnim aktivnostima – odlazak u park, ili zajedničko čitanje knjige, igranje nogometa vani, ili društvenih igara u kući, izrađivanje stvar i slično.

Čak i u ovom digitalnom dobu, čini se kako biti dobar roditelj znači ne koristiti digitalne medije!

Koje je onda viđenje roditelja o koristima koje pružaju digitalni uređaji? Zašto ih kupuju?

Iako su ih oni kupili, razgovori s roditeljima često zapnu kada ih pitam što oni vide kao stvarno korisno kod digitalnih medija. Ovi uređaji svakako služe kao koristan način da se djecu zabavi ukoliko su roditelji zauzeti ili umorni, što će roditelji nevoljko priznati. Isto tako, djeca uživaju u takvim trenucima, pogotovo zato što to znači da mogu dobiti ono što im se zbilja sviđa na digitalnim medijima "ispod radara".

No, je li vrijeme koje djeca provode na uređajima neka vrsta roditeljskog neuspjeha, više babysittanje nego kvalitetno vrijeme, koje se više priznaje nego podržava?

Nakon veoma općenitog spominjanja prednosti poput "učenja", "informacija" ili "ostajanja u kontaktu s bakom", mnogi roditelji često imaju malo toga za reći. Trude se prisjetiti različitih dobrih stranica za njihovu djecu.
Svejedno, provode više vremena sprječavajući ih da rade neke aktivnosti na mobitelu, a manje vremena potičući ih na druge aktivnosti.

Usprkos cijeloj senzaciji o digitalnoj budućnosti, ono što djeca potencijalno mogu naučiti, koje informacije su im korisne, ili s kim mogu komunicirati online, ostaje nejasno i zbunjujuće, pomiješano sa zabrinutošću oko rizika i bez pouzdanih putokaza koji upućuju na provjerene resurse/stranice ili kriterija po kojima bi (roditelji) mogli suditi o prednostima korištenja različitih stranica ili aplikacija.

Roditelji kažu kako bi voljeli znati za neku kreativniju stranicu koja proširuje i stimulira njihovo dijete. Žele da škola koju dijete pohađa isto to čini – što rijetke rade, a mnoge ne. U Njemačkoj, Vlada financira projekte za traženje, testiranje i promoviranje odličnih stranica i aplikacija za djecu, kao što je internetska tražilica FragFinn ili Ein Netz für Kinder. Oko tradicionalnih medija, poput knjiga ili filmova, roditelji bi savjet tražili kod knjižničara, u dječjim knjižarama, ili kod nekih drugih, provjerenih posrednika.

Moj strah je da će, bez kostruktivne javne debate oko toga od čega se sastoji kvalitetno vrijeme pred ekranom, roditelji nastaviti biti ambivalentni oko pitanja interneta. Djeca će nastaviti posjećivati često malen broj stranica koje su ili veoma komercijalizirane/promovirane ili namijenjene mnogo starijim osobama.

Za sad, kako se čini, digitalni uređaji i mediji najviše služe kao uvijek dostupna i na prvi pogled relativno jeftina babysitterica. No kad se osvijesti kakav utjecaj na djecu može imati pretjerano provođenje vremena uz digitalne uređaje te izlaganje neprimjerenim sadržajima, ispada da je cijena ovog babysittanja neprihvatljivo visoka.