Zajedničko spavanje - potreba ili navika
Istina je ljudskog života sigurna kao gravitacija: da bismo živjeli potpuno, moramo naučiti koristiti stvari i voljeti ljude ... ne voljeti stvari i koristiti ljude.
~ Maria Montessori
"Ne bi priroda stvorila organizme s biološkim težnjama da te težnje nisu važne za preživljavanje." piše Salk. "Zato bi bilo mudro biti obazriv prema prirodi i čuvati je umjesto podčiniti ili ignorirati. Određeni aspekti ljudskog života nisu pitanje mišljenja, već su biološki određeni. Djetetova potreba za spavanjem s članovima obitelji nije uvjetovana našim izborom, već dječjom emocionalnom potrebom."
Želje dobro prilagođene osobe su njegove potrebe. Tek kad potrebe nisu zadovoljene, želje postaju pretjerane u namjeri da se te potisnute potrebe zadovolje.
Rađamo se s potrebama. Imamo potrebu za zrakom, hranom, snom i zaklonom. Imamo potrebu za intelektualnom i psihičkom stimulacijom. Imamo potrebu biti voljeni i dodirivani. Ako je bilo koja od ovih potreba sasvim ili djelomično zanemarena, osoba je povrijeđena, a u slučaju emocionalne rane, čovjek može provesti ostatak života pokušavajući si olakšati bol.
Gessel objašnjava da dijete prolazi kroz predvidljive razvojne prekretnice u predvidljivo vrijeme. Tako ono što izgleda kao navika može jednostavno biti zadovoljenje potrebe.
Hymes u svojoj knjizi 'Djeca mlađa od šest' opisuje naviku kao radnju koja se lako prekida. "Ako naiđete na veliki problem pazite! Vjerojatno nije riječ o staroj navici, već se natežete s ljudskom potrebom."
Ako tijelo ima potrebu za hranom, ponašajući se kao da je navika i ignorirajući je nećete biti manje gladni. Zanemarivanjem osjećaja umora nećete se zauvijek izliječiti od potrebe za osam sati spavanja dnevno. Ali, ako netko ima naviku stavljanja ključeva u desni džep, trebat će samo iznošeni džep da naviku prekinete i ključeve premjestite iz desnog u lijevi.
Dijete koje noću traži roditeljski krevet izražava osnovnu primarnu potrebu. A ta potreba mora imati svoj vlastiti tempo i vrijeme za udovoljenje.
Tako dijete kojemu je dozvoljeno biti s roditeljima postupno sazrijeva i postaje zadovoljno spavati drugdje, obično u društvu drugog člana obitelji. Ako dijete ipak odluči spavati samo, budite svjesni da nije prenijelo potrebu za sigurnošću koju traži od roditelja ili braće na neživi predmet. Ako dijete želi spavati s roditeljima, znači da i treba.
Iz nekog čudnog razloga vjerujemo da zadovoljiti dječju potrebu znači pretvoriti je u neraskidivu naviku, ali istina je potpuno suprotna.
Kad naše dijete razvije "dobru" naviku, onu koja nama odgovara, bojimo se da neće potrajati. Ali kad razvije "lošu" naviku, onu koja nam ne odgovara, bojimo se da će trajati zauvijek. Toliko se ljudi boji da im djeca neće odrasti. Govore nam da ih hranimo krutom hranom i žlicom s četiri mjeseca ili se nikad neće naučiti jesti krutu hranu, a kamoli koristiti pribor za jelo. Rečeno nam je da ih odvikavamo od pelene s godinu dana ili će ih nositi zauvijek. Kažu nam da ih discipliniramo s mjesec dana ili nas nikad neće slušati.
Govore nam da djeca uvijek moraju spavati u svom krevetu ili će zauvijek željeti spavati s nama. Uopće se misli da majke moraju odviknuti djecu od prsa. Pa ipak, ako je odvikavanje od prsa prepušteno djetetu, događa se na prirodan, zdrav i opušten način. Onda kada dijete više ne treba neposredni tjelesni dodir s majkom, samo će prekinuti dojenje.
Slično tome, roditeljska iskustva pokazuju da će se zdravo dijete samo odviknuti i od roditeljskog kreveta.
Djeci trebamo vjerovati da će sazrijeti ako im omogućimo odrastanje u zdravom domu. Ako je određena potreba zadovoljena u određenoj fazi, oni će krenuti dalje i postati sigurniji. (Mi jesmo. Nadajmo se!)
Saznat ćete da jedna faza prelazi u sljedeću, i sljedeću, i sljedeću. Vjerujte da će u duboko pouzdanoj okolini dijete sretno završiti svaku fazu razvoja.
Sjećam se da sam prvo dijete nosila po cijele dane. Onda je počela puzati i više je nisam trebala tako često držati. Sjećam se da je dojila i po petnaest puta na dan. Sada je prestala i jede i pije sve što i mi. Vodila sam je sa sobom gdje god sam išla. Ako nisam mogla povesti nju, ostajala sam kod kuće. (Osim ako je spavala.) Tako je bila najsretnija. Onda, kad je imala oko tri godine, učinila je još jedan korak prema samostalnosti - radovala se kad joj je povremeno dadilja pročitala priču za laku noć i uspavala je.
Dijete čije su potrebe zadovoljene postaje neovisna i sigurna osoba. Ali neovisnost se ne možete nametnuti. Treba vremena i odrastanja vlastitim tempom. Što je dijete uvjerenije da uvijek može doći roditeljima, postat će neovisnije. Mi sami stvaramo problem ako mislimo da je njegova potreba za nama po noći problem koji trebamo "izliječiti".
Zapadno društvo je vrlo složeno. Naše vlastite kuće su presložene da bi dijete imalo slobodu. Zaista je zaprepašćujuće koliko zabrana postavljamo svaki dan. Pećnica je opasna, električni aparati su opasni, itd. Zaista otvara oči ako nabrojimo koliko puta dnevno kažemo djetetu "Ne!" ili ga podsjetimo da je u mogućoj opasnosti.
Trebamo li još dodatno frustrirati dijete stavljajući zabrane i na emocionalne potrebe i želje?
Djetetovo spavanje u roditeljskom krevetu ne bi se smjelo smatrati privilegijom niti ograničavati iz straha da će postati navikom. Radije neka bude smatrano neophodnim ispunjenjem osnovne ljudske potrebe.
