Odlučimo da nikad nećemo udariti dijete… pa niti u samoizolaciji

Razumljivo je da je roditeljima sada posebno teško i da roditeljstvo u situaciji karantene, online nastave, nemogućnosti izlaska djece (koja imaju prirodnu potrebu za kretanjem) iz kuće, samo-izolacije, moguće bolesti, kraha gospodarstva, gubitka prihoda, nesigurnosti radnog mjeta, financijskih problema… postaje puno teže i donosi nove izazove s kojima se nikome nije lako nositi. I za roditelje i za djecu dom i obitelj bi trebali biti mjesto povezanosti, bliskosti, mira, pripadanja, sigurnosti, a ovo je situacija kada svi osjećamo strah, anksioznost, bespomoćnost, neizvjesnost.
Pri tome neke su obitelji uslijed potresa u Zagrebu ostale i fizički bez doma ili oštećenih domova. Rad od kuće, zatvaranje škola i vrtića, odnosno ograničavanje kretanja, ometaju svakodnevne obiteljske rutine koje nam daju okvir unutar kojeg smo razvijali roditeljske vještine – među njima i prihvatljive načine postavljanja granica i odgoja djece.

Stručnjaci širom svijeta u ovom periodu koronakrize upozoravaju kako je sasvim u redu osjećati se frustirano zbog otežanog discipliniranja djece u ovim uvjetima, ali bez obzira na izvanrednost situacije niti sad, kao niti inače, nije prihvatljivo fizički kažnjavati niti vrijeđati djecu. O toj novoj obiteljskoj stvarnosti već se rade znanstvena istraživanja te su objavljeni već neki rezultati.

Tako je primjerice istraživanje Sveučilišta u Michiganu na uzorku od 562 roditelja pokazalo kako se više od polovice roditelja izjašnjava da ih samoizolacija i financijske brige ometaju u brizi za djecu i roditeljstvu: 61% roditelja iznosi da se deralo ili podizalo ton na svoju djecu barem jednom od kad su nametnute mjere samoizolacije; 1 od 6 roditelja navodi kako je u navedenom periodu udario dijete po guzi ili ošamario; 11% je navedeno učinilo više od jednom (Lee i Ward, 2020).

Ranija istraživanja govore u prilog tome kako fizičko kažnjavanje i podizanje glasa ne mijenjaju značajno ponašanje djece i mladih nego mogu dovesti čak i do pogoršanja ponašanja za koje dijete biva kažnjeno (Gershoff, Lansford, Sexton, Davis-Kean i Sameroff, 2012; Altschul, Lee i Gershoff, 2016; Gershoff i Grogan-Kaylor, 2016). 
Premda djeci i mladima ukidanje fizičkih odlazaka u školu može predstavljati određenu radost, s druge strane valja napomenuti kako oni nemogućnost druženja s vršnjacima iz škole i prijateljima mogu samo po sebi doživljavati kao kaznu. Mlađa djeca, do 7. godina imaju tzv. magijsko mišljenje kad smatraju da su oni odgovorni za sve što se jest i nije dogodilo i da svojim ponašanjem mogu utjecati da se situacija pogorša ili poboljša, pa tako mogu smatrati da su oni krivi i odgovorni za svoj neodlazak u vrtić pa čak i za cjelokupnu zdravstvenu krizu (Brashier i Multhaup, 2017).

Umjesto da im dodatno otežavamo vikanjem i korištenjem tjelesne kazne ili bilo kojeg drugog oblika neprimjerenog kažnjavanja odlučimo da više nikada nećemo podići niti glas niti ruku na dijete.

Istraživanja i praksa naglašavaju važnost uvođenja posljedica za poželjna i nepoželjna ponašanja kod djeteta (Sege i Siegel, 2018). Takav način discipliniranja pokazao se značajno efikasnijim od vikanja i tjelesnog kažnjavanja djece. UNICEF (2020) navodi kako uvođenjem posljedica učimo djecu odgovornosti, a mogu biti i temelj za postavljanje i održavanje granica. Uz to, uvođenje posljedica za određena ponašanja uči djecu odgovornosti za ono što čine. Dajmo djeci mogućnost izbora ponašanja prije no što će uslijediti posljedice i pokušajmo prilikom verbaliziranja uputa ostati mirni jer ćemo im time pokazati da smo sigurni u sebe, ali i da nam je stalo do njih.

Ako uskratimo djeci neku privilegiju kao posljedicu nepoželjnog ponašanja (npr. neki kratki period ne može koristiti mobitel zbog toga što nije pospemio sobu), važno je da im nakon isteka ukinute privilegije ponudimo priliku da kroz određeni zadatak učine nešto pozitivno za što ćemo ih moći nagraditi. Već dugo se zna da je nagrada vrlo moćno sredstvo kojim potičemo djecu na poželjno ponašanje.
Odgovorno tvrdim da će dijete puno prije nešto učiniti kako bi udovoljilo roditeljima i kako bi ga roditelji pohvalili nego što nešto neće učiniti zbog straha od kazne. Kad govorimo o discipliniranju ne mislimo pritom na kažnjavanje nego na vodstvo kroz odgoj.
Djeca imaju pravo na vodstvo i postavljanje granica jednako kao što imaju pravo na odgoj bez batina.
Granicama, između ostalog, pokazujemo da nam je do njih stalo. No, granice nećemo postavljati u atmosferi straha od batina nego u atmosferi prihvaćanja i sigurnosti, što ne znači da ne moraju biti jasne i čvrste.

Telep (2019) napominje određene praktične smjernice u razlikovanju efikasnog discipliniranja od fizičkog kažnjavanja kod djece i mladih:              

Dosljednim učenjem djece o posljedicama njihovog ponašanja bez uvođenja fizičkog kažnjavanja pokazujemo djeci vlastitu emocionalnu stabilnost kojoj i njih učimo.

Dokazano je kako se djeca emocionalno podržavajućih roditelja koja nisu doživljavala neadekvatne roditeljske postupke lakše nose kasnije u životu sa stresnim situacijama i frustracijom (Guo, Mrug i Knight, 2017) i pokazuju veću sposobnost izražavanja i prepoznavanja (naročito ugodnih) emocija (Koizumi i Takagishi, 2014).

U posljednje vrijeme možda više no ikad roditelji žele znati kako im se djeca osjećaju, a nisu niti svjesni koliko ih svojim primjerom mogu kočiti u prepoznavanju i pokazivanju emocija (Dalton i sur., 2019). S obzirom da mnogi roditelji u ovom trenutku prolaze kroz stresan period i doživljavaju »lavinu« emocija, važno je da, uz djecu, paze i na sebe, da daju sebi vremena da prihvate vlastite emocije, bile one ugodne ili neugodne. Time će pružiti kvalitetniju podršku svojoj djeci i biti spremniji djecu podržati da im ona iskažu i pokažu svoje osjećaje. Na taj način brinući o sebi i svojim emocijama roditelji i pomažu sebi i poboljšavaju svoje roditeljske kapacitete, prevenirajući nakupljanje neugodnih emocija koje mogu dovesti do sukoba, vikanja ili tjelesnog kažnjavanja djece. Vrijeme samoizolacija je prilika da dio vremena posvetimo stvaranju povjerenja između djece i nas roditelja, da s njima razgovaramo, igramo se, pokažemo interes za njihove online aktivnosti, za njihove prijatelje, posebne interese, osjećaje i razmišljanja… Na taj način djeca dobivaju poruku: »Važna/važan si mi. Vjerujem tebi i vjerujem u tebe. Zanima me što misliš i osjećaš.« čime se gradi povjerenje između djece i roditelja. To će i nama i njima biti posebno važno u tinejdžerskoj i adolescentnoj dobi, kada je uprkos tome što će biti okrenuti vršnjacima i njihovim vrijednostima važno da obitelj, obiteljske vrijednosti i njihovo povjeravanje nama kao roditeljima ostane dio njihovog odnosa prema nama.

Samoizolacija treba biti sigurno mjesto i utočište od vanjske ugroze koronvirusa, a nikako dodatan izvor straha i nesigurnosti za djecu. Ohrabrivanjem i nagrađivanjem poželjnih ponašanja, poticanjem na iskazivanje emocija, priznavanjem vlastitih emocija bile one ugodne ili neugodne i podrškom koju ćemo pružiti ne samo djeci nego i sebi kao roditeljima, gradimo čvrst temelj odlučnosti da ćemo i u napetim situacijama kada djeca testiraju naše granice jasno pokazati da batini nije mjesto nigdje u našim životima, pa niti u samoizolaciji!

Slika 1. Pozitivno roditeljstvo za vrijeme zdravstvene krize