Sheila Kitzinger: Dati ime emotivnoj boli

O distresu nakon porođaja se često raspravlja u kontekstu bolesti od koje obolijevaju one žene koje su posebno ranjive, zbog njihovog ranijeg psihičkog stanja. Njihovom stanju pridjeljuju se psihijatrijski nazivi, a patnja se stavlja u medicinske okvire i izdvaja kao bolest koju treba liječiti neovisno o socijalnom kontekstu u kojem se događa. Ignorira se način na koji se postupa sa ženama tijekom porođaja te neuspjeh sustava maternalne skrbi da skrb koju pruža bude humana.

Budući da sam susrela mnogo žena koje proživljavaju emocionalnu traumu nakon porođaja, pokrenula sam i vodim Birth Crisis Network (Kitzinger 2006), telefonsku liniju za žene koje s nekim trebaju razgovarati o strahu od porođaja i njihovom iskustvu porođaja zbog kojeg su nesretne. Ono što sam naučila je da je važnije slušati nego davati savjete.

Liječnik opće prakse će možda pokušati umanjiti distres žene kao toliko čest da je i očekivan: "Moj liječnik opće prakse mi je rekao: 'To što opisujete je sasvim normalno. Budite sretni da Vam je dijete zdravo. Ne brinite o tome, mila.' "

Dobro je razgovarati (uglavnom)

Žene često kažu da su pokušale razgovarati s partnerom ili s obitelji i prijateljima, koji se s nelagodom povlače jer osjećaju da ne mogu pomoći i s vremenom se zasite slušanja o tome. "Nećeš valjda opet o tome?", "Budi sretna da imaš zdravo dijete", "Stavi to iza sebe! Život ide dalje!" No one to ne mogu. Događaji za vrijeme porođaja vrte im se po glavama kao film kojeg ne mogu isključiti. Preplavi ih panika kada opaze neku trudnicu, ako okrenu TV program na kojem se prikazuje porođaj ili ako se provezu pokraj bolnice. Povuku se u sebe, osjećajući se stigmatizirano, iskustvo koje su proživjele ih pretvori u otpadnice. Žena čije dijete sada ima dvije godine kaže: "Svi misle da sam do sada to trebala staviti iza sebe. Pitam se što nije u redu sa mnom, zašto se ne mogu nositi s time kao druge žene."

Mnoge žene koje pate od posttraumatskog stresnog poremećaja nakon porođaja imale su poremećaj započet indukcijom, nakon toga mnoge intervencije i na kraju hitni carski rez.

Jedna žena ovako opisuje svoje iskustvo: "Za njih sam bila samo slučaj. Nisu se obraćali meni, samo su govorili o meni. Nakon carskog stavili su dijete pokraj mene, ali ga nisam htjela dodirnuti niti pogledati. Tugovala sam zbog gubitka djeteta koje nikad nije prošlo kroz mene. Nisam bila u stanju roditi. Bio je istrgnut iz mene. Osam sati nakon operacije došla je sestra i pitala jesam li primila svog sina, a ja sam rekla: "Ne." Zabrinula se što uopće nije dobio mlijeko i odmah ga je stavila na moju dojku, što je za mene bio mali šok. Bilo je to kao da ste upravo upoznali nekog muškarca i premda vam se ne sviđa, ljudi vas prisile da ga poljubite u usta."

Trauma od epiziotomije

Ako je žena rodila vaginalno, vrlo je vjerojatno da je imala epiziotomiju, uz ili bez vakuum ekstrakcije ili porođaja porodničkim kliještima. Rez se možda proširio u razderotinu i završio s puknućem trećeg stupnja. Takve žene nakon porođaja imaju jaku bol u području međice, koja ponekad traje mjesecima, a rana se može inficirati. Kažu da je to osjećaj kao da sjede na trnju zabodenom u nježno meso, nazubljenom staklu ili šiljcima. Boli ih kada se pomiču, podižu, nose ili doje dijete. Mnogima treba reparativna operacija. Razlog zbog kojeg žena može preferirati carski rez bez indikacija, umjesto vaginalnog, je perinealna trauma nakon prethodnog vaginalnog porođaja: "Čekala sam tri sata da me zašiju, a liječnica koja me šivala je negodovala i mrmljala zbog toga što su je probudili i zbog nereda. "Koja prokleta slagalica," rekla je. Kada sam se požalila na bol, pogledala me odozdo i odbrusila: "A što ste očekivali?" Zatim je odustala i pozvala starijeg liječnika koji je morao izvaditi sve šave koje je napravila i napraviti nove. Tek nakon 18 mjeseci sam mogla opet sjesti na bicikl."

Ponovno proživljavanje iskustva poroda

Traumatska sjećanja nisu samo živa sjećanja. Ona su intenzivne fizičke reprize traumatskog iskustva koja uključuju disanje, mišiće, srčani ritam, galvanski odgovor kože i probavu. Takvo sjećanje često bude stimulirano nečim što se vidjelo, zvukom, mirisom, okusom i dodirom te istodobno utječe na osjetila. I seks uzrokuje traumatična sjećanja, pogotovo kada žena leži na leđima, podignutih i raširenih nogu kao kod litotomije ili instrumentalog dovršetka porođaja.
Žena čija je opstetričarka podigla porodnička kliješta da bi joj ih pokazala i glasno ih zaklopila, rekla mi je: "Sjećam se da sam vrištala iznutra, ali izvana sam gledala i nisam mogla ništa. Gledala sam kako stavlja kliješta u mene i osjećam se fizički bolesno kada samo pomislim na to. Za vrijeme seksa pokušavam ništa ne osjećati. Kaže: "trebam se intenzivno koncentrirati da ne bih vidjela kliješta."

Napadaji panike

Ako žena proživljava traumatsko sjećanje ili napadaj panike, primalja se treba suzdržati od toga da je obuhvati ili obuzda, jer se pri tome žena vrlo vjerojatno može osjetiti još više zatočeno ili napadnuto. Važno je da primalja ne paničari, nego da zadrži i suzdrži svoju uznemirenost te da samo bude uz ženu dok kriza ne prođe, da je ne ignorira nego prihvati kao iskustvo koje je intenzivno, ali se s njime može suočiti. Neki pružatelji skrbi ne razumiju intenzitet napadaja panike i nemogućnost da ju se kontrolira. Žena koja je imala dva traumatična porođaja bila je primljena u bolnicu u tridesetom tjednu trudnoće zbog planiranog carskog reza radi predležeće posteljice.

Doživjela je toliko jaku klaustrofobiju i napadaj panike da je istrčala iz bolnice u pidžami. Pozvali su voditelja službe koji ju je ukorio: "Morate se ponašati po našim pravilima. Ili ćete napraviti ono što vam kažemo, ili vam ne možemo pomoći." Jedna od primalja se požalila: "Pokvarili ste mi dan!" Nitko od njih izgleda nije imao nimalo razumijevanja za njenu uznemirenost.

Noćne more koje se stalno ponavljaju

Žena s posttraumatskim stresnim poremećajem se možda ne usudi utonuti u san zbog noćnih mora. Leži u krevetu, sprema se opustiti, no ne može. Jedna žena mi je nacrtala sliku svoje ponavljajuće noćne more u kojoj leži gola na leđima na stolu za porođaj, ne može se pomaknuti niti pokazati svoju uznemirenost jer je dobila lijekove prije operacije, iznad nje su liječnici i sestre sa zastrašujućim vražjim maskama, a dijete je odvojeno od nje, u staklenoj boci.

Niti intenzivno nagovaranje žene da se opusti, savjetovanje da ne misli na to što se dogodilo tijekom porođaja, niti savjeti da se usredotoči na svoje prekrasno dijete neće suzbiti posttraumatski stres nakon traumatičnog porođaja. Njoj treba potvrda njenog iskustva, toga kako se osjećala tada i kako se osjeća sada. Treba joj netko tko će biti uz nju i pomoći joj da se s tim suoči, umjesto da od toga pobjegne, trivijalizira ili ignorira bol.

Traumatska sjećanja, noćne more i napadaji panike su simptomi koji upućuju na PTSP. To je stvarnost, a ne izmišljotina žene koja se ne može zbrojiti i želi psihijatrijsku dijagnozu da bi opravdala svoje loše majčinstvo. Iako se ne čini da medicinska oznaka može poboljšati njihov život, mnoge žene osjećaju olakšanje kada njihova emocionalna bol konačno dobije ime. Postraumatski stres nije prihička bolest. On je normalan odgovor na nenormalan događaj, a ne patološko stanje (Mezey i Robbins 2001).