Uspostavljanje originalne paradigme za skrb o dojenčadi

Ovaj članak predstavlja biološke, fiziološke, neurobihevioralne, evolucijske i antropološke argumente u korist teoriji da je kontakt kožom-na-kožu (KNK u daljnjem tekstu) majke i djeteta prirodno 'stanište' ili mjesto za svu novorođenčad, i da u tom staništu oni imaju programiranu 'nišu' ili ponašanje, a to je u novorođenačkom periodu dojenje. Postoji nužna potreba da se ponovo uspostavi ta originalna paradigma, umjesto standardne norme koja se sastoji od upotrebe inkubatora i hranjenja adaptiranim mlijekom.

Homo sapiens je sisavac, a svi sisavci imaju dojke (lat. mammae) za dojenje mladunčadi. Biološka istraživanja kod velikog broja sisavaca su pokazala da su neurološke promjene u trudnoći u velikoj mjeri sačuvane, što znači da su gotovo identične kod svih vrsta. Isto tako, i endokrinološke promjene pokazuju nevjerojatnu sličnost. Kod svih proučavanih sisavaca nakon rođenja nastupio je 'utvrđeni slijed ponašanja', koji vodi početku i održavanju dojilačkog ponašanja. Ta ponašanja nisu ista kod svih vrsta, svaka ima svoj specifični slijed. Iznenađujuće i ključno otkriće u tim istraživanjima je da ponašanje novorođenčeta određuje majčin odgovor, na način da potiče majku da preuzme brigu o njemu. Kad novorođenče jednom potakne taj proces, 'dojenje se uspostavlja kroz međusobnu i složenu senzornu stimulaciju kod majke i djeteta'. Međutim, kod svih vrsta je sisanje 'izuzetno krhko i prijelazno ponašanje', te ga je lako poremetiti bilo kakvim uznemiravanjem.

Biolozi opisuju sisavce kao vrstu koja se razvija kroz seriju staništa (maternica, majčino tijelo, obiteljsko gnijezdo s braćom i sestrama, svijet), i u svakom od tih staništa organizam u razvoju je fizički sposoban i neurobihevioristički programiran za ponašanje koje će zadovoljiti njegove potrebe. Ključni koncept se sastoji u tome da je organizam u razvoju opskrbljen traženim ponašanjima, a ona se izražavaju u staništima za koja su namijenjena, dok stanište osigurava potrebe organizma. Ako se ne nalaze u odgovarajućem staništu, svi sisavci reagiraju unaprijed programiranim odgovorom, koji se naziva 'protest – očaj reakcija', a koja je prvi puta opisana kod ljudskog novorođenčeta. Protestna reakcija je intenzivno traženje ponovnog sjedinjenja sa staništem, a reakcija očaja je povlačenje u cilju preživljavanja koji se manifestira kao smanjenje temperature tijela i otkucaja srca, pod utjecajem velikog porasta hormona stresa. Kad ponovo dođe do sjedinjenja sa staništem (majkom) dolazi do ubrzanja otkucaja srca i porasta temperature. 'Protest – očaj reakcija' je prvi puta opisana kod ljudi na primjeru ratne siročadi nakon drugog svjetskog rata, a nakon toga je proučavana kod majmuna i mnogih drugih sisavaca. 'Stresne reakcije uslijed odvajanja' su zabilježene kod štakora. Vrlo slične reakcije na odvajanje pokazuju djeca u kolijevci, takva djeca 10 puta više plaču nego djeca koja su u kontaktu KNK. Pozivi djece u kontaktu KNK imaju potpuno drugačiji karakter, i smatra se da im je namjena izazvati pomoć majke da dohvate bradavicu zbog sisanja.

Pristup Klokan metode (Kangaroo Mother Care – KMC u daljnjem tekstu) se različito definira, ali se bazira na dvije osnovne komponente: kontakt kožom-na-kožu i dojenje. S biološkog gledišta, kod tek rođenog djeteta Homo sapiensa kontakt kožom-na-kožu predstavlja odgovarajuće 'stanište', a dojenje je 'niša' ili unaprijed programirano ponašanje predviđeno za to stanište.

Stanište osigurava mnogo više od nutritivnih potreba. Maternica osigurava opskrbu kisikom (preko posteljice i pupčane vrpce), hranu (preko posteljice), toplinu i zaštitu. To su četiri osnovne biološke potrebe. Rođenje predstavlja promjenu staništa. U novom staništu osnovne potrebe su iste. Istraživanja u posljednih deset godina idu u prilog teoriji da novorođenče u kontaktu kožom-na-kožu, samo sebi osigurava zadovoljenje tih osnovnih potreba, to ne čini majka niti zdravstvena skrb. Opskrba kisikom se pokazala poboljšana kod kontakta KNK, do tih razmjera da se KMC koristi kao uspješna terapija kod respiratornih problema.

Djeca izvađena iz inkubatora i stavljena uz majčino tijelo pokazuju porast temperature i drastični pad glukokortikoida, do čijeg je porasta došlo uslijed protest – očaj reakcije.

Hranjenje je poboljšano, i u pogledu majčine sposobnosti da doji, i u pogledu sposobnosti djeteta da "iskoristi" podoj. Donešena djeca rođena nemedikaliziranim porođajem i položena na majčine grudi bez uznemiravanja, će spontano početi dojiti u roku od jednog sata, bez ikakve pomoći sa strane. Podražaji koje novorođenče šalje majci preko kontakta KNK potiču kod majke brižno i zaštitničko ponašanje. To dovodi do jačanja imuniteta, a korist se osjeća i nakon 6 mjeseci. Niti jedan objavljeni članak ne navodi negativne posljedice KMC pristupa. Pozitivne posljedice za majku su, između ostalog, bolja povezanost s djetetom te brže zacijeljivanje emocionalnih trauma povezanih s prijevremenim porođajem,

Evolucijski, Homo sapiens se rađa izuzetno nezreo, sa samo 25% konačne veličine mozga, za razliku od čimpanza (45%), te svih ostalih sisavaca, kod kojih je zrelost mozga puno veća prilikom rođenja. Rast mozga nakon rođenja se tumači kao kompromis koji je potreban zbog sužene zdjelice i porođajnog kanala kod dvonožaca te povećanog mozga koji kroz njih prolazi.

Homo sapiens je zbog toga razvio mehanizme za suočavanje sa nezrelošću. Prijevremeno rođenje nije ozbiljan nedostatak za Homo sapiensa dok god mu je omogućeno odgovarajuće stanište.

Neki misle da se ljudsko biće sa svojim velikim frontalnim dijelom mozga ne može uspoređivati s drugim životinjama. Međutim, postoje antropološka istraživanja koja podupiru to gledište. Homo sapiens se razvio kao 'tropski lovac sakupljač' tijekom posljednjih 3 milijuna godina. Promjene su počele prije 10 000 godina s počecima poljoprivrede, ali još uvijek postoje plemena tropskih lovaca sakupljača koja su antropolozi pručavali. Zajedničko svim tim plemenima je da stalno nose novorođenčad i malu djecu, da oni spavaju s majkom, na svaki plač se odmah odgovara hranjenjem, doji se svaki sat ili dva i dojenje traje do druge godine. U posljednjih sto godina je ovaj obrazac ('carry care - brige nošenjem') koji je trajao milijunima godina promijenjen u onaj gdje je dijete ostavljeno da leži ('cache care - kao u skrovištu'), odvojeno od majke, na čiji plač se ne odgovara, koje se hrani po rasporedu svaka 4 sata ('nest care - kao u gnijezdu'), i to adaptiranim mlijekom različite vrste i nadomjescima od najranije dobi. Lozoff i sur. (1997) tvrde da te promjene utječu na stvaranje odnosa majka-dijete, te taj odnos može biti 'nategnut preko granica prilagodljivosti'. 'Odvajanje uzrokuje promjene u fundamentalnoj efikasnosti sustava.' ' Rano odvajanje može prouzročiti velike promjene u podložnosti patološkom ponašanju izazvanom stresom.' 'Korijeni mnogih devijacija u ponašanju su nepoznati...može li se nekima tražiti uzrok u povredama urođenog rasporeda?"

U našoj zapadnjačkoj paradigmi (paradigma – pogled na svijet, set osnovnih pretpostavki), novorođenče se u principu smatra bespomoćnim ('majka ne zna, a otac je beskoristan'), i potrebna mu je pomoć za zadovoljenje svih potreba. Za djecu rođenu u terminu to će učiniti majka, a za prijevremeno rođenu djecu tu je zdravstveni sustav, koji će udaljiti novorođenče od majke i skrbiti za njegove potrebe. Originalna paradigma predlaže drugačiji pristup.

Za donešenu djecu jedini uvjet je odgovarajuće stanište, što nije majka kao skrbiteljica, nego majka kao osiguravateljica kontakta kožom-na-kožu. Donešeno dijete je prilično čvrsto, nedonešeno je krhko. Međutim, potreba nedonoščeta za odgovarajućim staništem je čak i veća od one donešenog djeteta. Nedonošče je opskrljeno jednakim neurobihevioralnim programom i ponašanjima, ali zbog svoje fizičke nezrelosti treba pomoć. Ta pomoć mu treba biti omogućena, ali bez udaljavanja od odgovarajućeg staništa.

Najveća pogreška, najgori mogući scenarij za ikoje novorođenče je odvajanje od njegovog staništa/majke.

To se odnosi na Homo sapiensa jednako kao i na ostale proučavane sisavce. Ta saznanja zahtijevaju novu paradigmu. Naša trenutna paradigma za nedonoščad predlaže inkubator i bočicu kao način hranjenja, a za brzinu otkucaja srca i temperaturu se također koriste norme uobičajene za inkubator. To stanište je odvojeno od majke, u njemu su razine hormona stresa deset puta više, što izaziva stanje očaja sa smanjenim otkucajima srca i temperaturom. Naše 'normalne vrijednosti' bi trebalo redefinirati. Briga za zdravlje bi se trebala bazirati na majci kao staništu koje novorođenče bez odlaganja i očajnički treba. Novorođenčetu bi trebali priznati sposobnost da se samo pobrine za svoje potrebe. Dok je novorođenče sposobno piti na bočicu tek s 34 tjedna nakon začeća, nedavna istraživanja pokazuju da može dojiti već s 28 tjedana. Naša zdravstvena skrb i rutina bi trebali biti osmišljeni i prilagođeni tome da se prvotna podrška pruži majci da osigura stanište, a nedonoščadi da se osigura pomoć da se pobrinu za svoje potrebe, s obzirom na činjenicu da neurobihevioralna sposobnost ne mora pratiti fizički razvoj.

KMC paradigma zastupa stajalište da prijevremeno rođenje nije bolest, ali da će odvajanje od staništa (majke) učiniti prijevremeno rođeno dijete bolesnim. Isti učinak ima i izdvajanje iz niše (dojenje i izdojeno mlijeko kao dva različita koncepta). U KMC paradigmi su originalno stanište i niša glavno polazište od kojeg kreće briga za novorođenče, a raspoloživa tehnologija i podrška su samo nadgradnja.