Vikanje mi je pomoglo da lakše rodim

Djeca koja tijekom intrauterinog života primaju puno stimulacija putem očevog glasa, prohodat će prije. Istraživanja psihofonije pokazala su da zapravo glasovne vibracije roditelja potiču moždane neurone fetusa, stimulirajući i neke dijelove njihova tijela. Posebno je primijećeno da glasni i duboki glasovi, tipični za muškarce, aktiviraju motoričke kapacitete djeteta, osobito noge. I ne samo to! Upravo zahvaljujući njihovom tonalitetu, muški glasovi (čak i nepoznatih osoba) odzvanjaju jasnije u trbuhu, za razliku od ženskih glasova. Izuzetak je naravno majčin glas, jedini ženski glas koji dijete percipira i jasno prepoznaje.

Psihofonija je tehnika koja se pojavila u 60-im godinama, a razvila ju je Marie Louise Aucher, francuska ilirska pjevačica. Ona je otkrila kako naše tijelo vibrira preko svoje tri glavne "šupljine": glave, prsnog koša i trbuha. Na ovom principu baziraju se i vježbe za porod, koje koriste dišne vibracije i vibracije glasa za olakšavanje poroda.

"Divlji" krik

"Nema urlanja, pa nismo divljaci!", najčešći je komentar u našim porođajnim salama. Njima babice i ginekolozi opominju svaku rodilju koja se usudila izaći iz okvira poznatog bontona. Mnogi su modeli ženstvenosti upleteni i u sam trenutak rađanja, kada se žena suzdržava pustiti svoj glas jer je to protivno bontonu, ili nije lijepo, pa čak i osoblje na to gleda s negativizmom. Mogu se čuti razni komentari vezani uz vikanje žene na porodu, pa čak i oni jako ružni i neumjesni.

Suzdržavanje potrebe za oslobađanjem glasa, sputava slobodu žene dok rađa i vodi čak i do otežanog poroda.

Zadržavanje glasa i pokušaj kontroliranja sebe u tome, jako je naporno. Pretjerana emotivna kontrola koči čak i mišiće maternice i međicu i žene nakon nekog vremena ostaju bez snage. Posljedica toga je bol koja se u porođaju sve značajnije povećava. Kao da se zatvore vrata između uma i tijela. Zaboravlja se, naime, da je najpoželjnije ponašanje u porodu, upravo prepuštanje porodu, kao kada se ispušta duboki uzdah pri naporu. I što ćemo onda? U našoj kulturi samokontrole jednostavno je neprihvatljivo pustiti takav "divlji"krik, zar ne?

Zapravo i takav "divlji" krik može biti kontraproduktivan. Ako bolni krik nije kontroliran, ako npr. dolazi iz grla, a ne iz dubljih dijelova tijela, kao iz trbuha ili zdjelice, sva snaga koju porod uključuje da bi istisnuo dijete, ostaje blokirana u glavi, u najvišem dijelu tijela. Dok niži dijelovi, gdje je potrebna veća izdržljivost, ostaju ispražnjeni, a bol tada postaje nepodnošljiva. Postaje kao neprijatelj, umjesto da je saveznik sposoban potaknuti opuštenost i surađivati s djetetom koje skuplja svoju snagu da bi se porodilo.

Otkrijte sebe

Glas može imati veliku analgetsku moć, zahvaljujući načinu na koji se upotrebljava. Psihofonija je metoda, tj. disciplina, rođena u Francuskoj prije 40 godina, prema kojoj se glas, svrsishodno kanaliziran i upotrebljavan, može pretvoriti u vrlo upotrebljiv instrument kojim možemo upravljati našim najdubljim izvorima. Zapravo, sredstvo kojim prema vanjštini izražavamo ono što jesmo ili što želimo prikazati da jesmo, to je glas – jedna "radiografija" nesvjesnog (ili ako želite, bića) koja pomiče, vibrira, titra našim emocijama i osjećajima. Glas nas može iznenaditi oslobađajući, potpuno neočekivano, dio nas samih.

Vrlo je malo ljudi svjesnih činjenice da glas kojim govorimo normalno nije ili ne izražava u potpunosti naše stvarne potencijale. Boja glasa i tonovi koje najčešće koristimo, prevode naša unutarnja svjetla i sjene, izmijenjene od zabrana, navika, ponašanja koja smo akumulirali u životu. Postoje osobe, na primjer, koje uvijek pričaju akutnim tonovima (iz glave ili iz grla, kako se definiraju), drugi dubljim tonovima (izlaze iz prsnog koša ili iz trbuha). Ali, kako su zvučni valovi prijenosnici energije, jasno je da privilegiranjem prvog ili drugog načina govorenja, potičemo neke dijelove tijela u odnosu na druge, koji ostaju u određenom smislu zaboravljeni ili u svakom slučaju malo upotrebljavani.

Sve ovo u organizmu stvara nedostatak harmonije, koji se često manifestira baš preko mišićne napetosti ili zgrčenog položaja; oboje puno vidljiviji za vrijeme poroda. Suprotno, ako glas ujednačeno kruži , tada oslobađa energiju u cijelom tijelu na harmoničan način pa se čak i napetost mišića umanjuje do mjere da se mišići potpuno opuštaju.

Kako bol pomaže?

Upravo je ovo mehanizam kojim buduće mame mogu eksperimentirati upotrebljavajući svoj glas na pravi način. Tijekom tečaja za trudnice koji predviđa desetak sastanaka, počevši od šestog mjeseca trudnoće, trudnice nauče prije svega prepoznavati svoje kvalitete i razumjeti nove, neistražene izvore svog karaktera, gotovo nalik istraživanju novog identiteta. Osim utvrđivanja osobe, eksperimentira se što vibrira na tijelu, što padne "unutra" svaki put kada se ispušta određeni zvuk na određeni način, kako se može mijenjati, npr. pritisak na dijafragmu pritiskom prema dolje, te koliko to može doprinijeti širenju ili skupljanju međice.

Ovaj pristup je tijekom poroda pokazao prednosti, ne samo zbog olakšavanja trudova, već i zbog toga što čini da se žene osjete gotovo "autorizirane" upotrijebiti svoj glas.

To zapravo postaje tehnika ublažavanja bolova i lakšeg poroda. Ne zaboravimo da i dijete od toga ima koristi. Majčin glas, kanaliziran (usmjeren) ritmom dubokog uzdaha i izdaha, koji postaje jasna vibracija, čini da se dijete osjeti praćeno tijekom cijelog trajanja trudova i doživljen je kao ljubavni signal, kao učinkovita i umirujuća masaža.

Značajna pomoć izvana, koja može doprinijeti porodu, jeste otac. Psihofonija je dokazala da zapravo niski tonovi muškog glasa izvršavaju blagodjelujuć utjecaj, kako na majčine, tako i djetetove neurone.

Stoga i ne može biti drugačije, nego ljubavni sastanak u kojem se susreću dva titraja: jajna stanica i spermatozoid, trenutak začeća jednog ljudskog bića. Alkemija, misteriozna i silna. Možda je riječ o istoj alkemiji koja je, prije početka svake opere, činila da Mozart kaže: "Čekam samo da bih pronašao dvije note koje se vole".