Zamišljeni prijatelji

Roditelji su često zabrinuti kad zamijete da njihovo dijete ima zamišljenog prijatelja. U prošlosti su stručnjaci smatrali da su djeca koja se igraju sa zamišljenim prijateljima sklona psihopatološkim simptomima. No, detaljnjije bavljenje temom ukazalo je da zamišljeni prijatelji prvenstveno imaju ulogu u lakšem prilagođavanju na mnoge životne situacije.

Zamišljeni prijatelji najčešće se javljaju kod trogodišnjaka i četverogodišnjaka.

Manosevitz, Prentice i Wilson (1973.) u svojem su istraživanju utvrdili da zamišljenog prijatelja ima svako treće teksaško dijete, te da su djeca koja imaju zamišljenog prijatelja zadovoljnija i više komuniciraju sa drugima. Jedna od uloga zamišljenog prijatelja jest nadomjestak stvarnog, živog prijatelja u igri, ali i način kako se lakše suočiti s strahom, nepoznatim i sl. No, zamišljeni prijatelj je puno više od toga - igra s njime omogućuje djetetu uvježbavanje socijalnih interakcija, razvoj spoznaje, komunikacije i sl.

Zamišljeni prijatelj omogućuje djetetu da napuni svoj svijet ljudima u onom

trenutku kad je to njemu prihvatljivo, omogućuje mu vježbanje komunikacije i maštu.

Singer i Singer (1990.) su u svojoj studiji pokazali kako su se djeca, koja su se sa zamišljenim prijateljem igrala kod kuće, u vrtiću su se igrala maštovitije, iskazivala su u igri više pozitivnih emocija, bolje su surađivala s drugom djecom i odgojiteljima. U igi su bila manje agresivna, pogotovo dječaci. Još je jedan pozitivni rezultat kod djece koja imaju izmišljene prijatelje - manje su gledali TV.

Zamišljene prijatelje možemo shvatiti kao prozor u dječje interese i treba ih prihvatiti kao prirodni odušak za mnoge situacije. Roditeljima se sugerira da ga prihvate, ali da ga nikako ne pokušavaju kontolirati.

Djeca često izmišljenim prijateljima daju moći i snagu, posebne sposobnosti koje sami nemaju ili smatraju da im nedostaju. Djevojčica koja se sprema za natjecanje u plivanju zamislila je svoju prijateljicu koja je uvijek uz nju i trenira s njom. Ona za svoju prijateljicu određuje ritam i oblik treninga.

Singer i Singer navode primjer dviju sestrica (3 i 5 god) koje su imale zajedničkog zamišljenog prijatelja - malo dijete zvano Fetis. O njemu su se brinule kao o pravom dojenčetu, svugdje su ga nosile sa sobom i djelile su svoju postelju s njime. Njihova mama je navela da je Fetis nastao onog trenutka kad je objavila svoju treću trudnoću, vjeruje da su tad cure čule i riječ fetus.

Djeca koja se igraju sa zamišljenim prijateljem imaju stalnog partnera i pomoć u razumjevanju svijeta u kojem žive. Iako se na prvi pogled to ne čini tako, oni ga vrlo dobro razlučuju od realnog svijeta i sama znaju reći da oni postoje samo u igri, mašti...