Adolescenti u vrijeme krize

Posljednjih dana mnogo se pisalo o podršci djeci tijekom pandemije koronavirusa. Napisano je mnogo savjeta kako se što bolje prilagoditi na život u izolaciji. Većina je savjeta usmjereno na opću populaciju, obitelj i roditelje s ciljem da se osjećaju kompetentnije podržati djecu. Svjesni smo da se pod djecom podrazumijevaju i adolescenti.
No, jesmo li s tim podrazumijevanjem previdjeli njihove specifične potrebe?

Očekivali bismo da će se oni najlakše prilagoditi online funkcioniranju i novonastaloj situaciji. No je li zaista tako? Posebno nakon što se dogodila još jedna opasna situacija, koja je uslijed ove pandemije stvarno bila kao kap koja je prelila čašu. Ljudi, uključujući i mlade, su različito reagirali na ove dvije krizne situacije, no ono što je sigurno jest da su se osjećali uznemireno i zbunjeno. Reakcije ljudi pogođenih potresom u zadnjih nekoliko dana pokazala su pad koncentracije, uznemirenost, strah, tjeskobu, paniku, zbunjenost, bespomoćnost i beznađe. Sve to treba imati na umu tijekom narednih dana, jer i mladi su pogođeni, jednako kao i mi, odrasli, a uz to su suočeni s izazovima adolescencije.

Razdoblje adolescencije

Adolescencija je složeno razvojno razdoblje samo po sebi. U njemu su mladi suočeni s izazovima pronalaženja svog načina bivanja na ovome svijetu, spoznavanja tko su i po čemu se razlikuju od drugih te kako uspostaviti i održavati kvalitetne odnose s drugima. Čini se da adolescenti imaju već dovoljno posla s postizanjem navedenog cilja u ovom fluidnom svijetu, a sada je pred njima još jedna teškoća u obliku pandemije koronavirusa.

Kao da to nije bilo dovoljno, Zagreb je zadesio jaki potres koji je doslovno uzdrmao tlo pod nogama svima. Odjednom se činjenica da nemamo kontrolu nad životom pokazala u punom sjaju. Upravo takvi događaji mogu izazvati kod svih nas, a posebno kod adolescenata osjećaj krize. Često se na adolescenciju kao razvojno razdoblje gleda kao na krizno razdoblje. Što se događa kada se unutarnja, intrapsihička kriza, susretne s okruženjem u krizi?

Vršnjaci, grupe izvan obitelji i društvo u cjelini igraju važnu ulogu u razvoju identiteta mlade osobe. Adolescentski umovi počinju svjesno i kreativno propitivati dublja značenja života, prijateljstva, svoje roditelje, školu, zapravo propituju sve (Siegel, 2017)!
Mozak adolescenata funkcionira ovisno o unutarnjem stanju i stanju okoline. U većini slučajeva adolescenti mogu funkcionirati jednako učinkovito kao odrasli. No čim se nađu u situaciji u kojoj im se emocije uzburkaju ili kada su sa svojim vršnjacima, funkcionalnost se mijenja (Siegel, 2017).
Što je više osjećaja kaosa i nesigurnosti u adolescentu veća je potreba za stabilnijom okolinom. Vanjski kaos ima veliki utjecaj na emocionalno i kognitivno funkcioniranje adolescenata i mladih. Vršnjaci su im nužni da bi mogli usporediti svoja viđenja. Razlike u razmišljanjima i rasprave potiču ih na akciju i stjecanje novih iskustava.

Potreba adolescenata za djelovanjem, kao i potreba da budu među vršnjacima, ne može biti zadovoljena samo putem telekomunikacije i interneta. Stoga je zaista važno prepoznati i priznati mladima gubitak i koliko im je teško uslijed izolacije. Anketa Športske gimnazije pokazala je da im je najdraže što mogu spavati dulje i organizirati si vrijeme kako žele (i dopustite im to!), no da im nedostaje druženje s vršnjacima i školsko okruženje te da strahuju od preopterećenja gradivom i zadacima koje trebaju izvršiti.

Vrijeme krize otvara nove prilike pa je moguće da se stvori prostor za jačanje povezanosti između mladih i članova njihove primarne obitelji. Iako se čini da adolescenti umanjuju važnost svojih roditelja, oni su adolescentima i dalje vrlo važni. Roditelji pokazivanjem interesa za njihov svijet iz pozicije ravnopravnog dostojanstva (Juul, 2017) otvaraju prostor za redefiniranje odnosa sa svojom „odraslom djecom". Možda je tu vrijedno poslušati savjet jednoga bivšeg adolescenta roditeljima: „Samo ih pustite da budu takvi kakvi jesu tog trena, a ne onakvi kakvi vi mislite da bi trebali biti" (prema Siegel, 2017). U toj dobi potrebno im je više prostora i mogućnosti da isprobavaju sami, ali im je potrebna podrška, i to onda kada ju zatraže.

Mladi moraju naučiti preuzeti odgovornost za sebe, svoje postupke i donositi vlastite odluke. Za to im treba puno prakse. I sve više slobode. To bi se moglo usporediti s onim što se u sportu zove „sparing partner". Potreban im je netko tko će ih izazvati na dobru raspravu, dopustiti im da se razljute i izventiliraju, ali ostati prisutan, usmjeriti ih i razumjeti da je to dio tog razvojnog doba. Možda je upravo sada dobro vrijeme da roditelji dopuste mladima da preuzmu odgovornost za svoje postupke i da se uče kako je važna i odgovornost za odnose s drugima. Mladi su sposobni voditi brigu o svojim školskim obvezama i dobro je da roditelji dopuste da oni sami planiraju kada i koliko će učiti. Kada se ne slažu s načinom kako provode vrijeme dobro je pokažu neslaganje s njihovim ponašanjem, a ne da govore nešto protiv njih kao osoba. Mladi često znaju biti demotivirani, jer imaju dojam da što god da rade njihovi roditelji nisu zadovoljni s njima kao osobama. Osjećaj da nisu ispunili roditeljska očekivanja može snažno utjecati na mentalno zdravlje mladih ljudi. Danas kad su zatvoreni u kućama i stanovima i usmjereni jedni na druge bez mogućnosti „bijega" među prijatelje takve poruke mogu još snažnije odjeknuti u adolescentskoj duši.
Stoga je važno da se u obiteljima njeguje pravo na različitost.

Potrebe adolescenata u vrijeme krize

Najbolji lijek za stres je osjećaj povezanosti. Nemogućnost susreta s vršnjacima i dobivanja izravne podrške predstavlja veliki gubitak i teškoću za adolescente. Bez obzira na to što se smatra da su mobiteli zamijenili komunikaciju uživo, trenutna situacija pokazuje da to nije točno.
Mladi i dalje izvještavaju da im je jako teško što se ne mogu vidjeti s prijateljima.

S obzirom na njihove unutarnje dvojbe i nejasnoće, od velike podrške im je vjerovanje u predvidiv svijet. Vanjska struktura i vodstvo mogu im biti od pomoći u povezivanju unutarnjih doživljaja i konteksta u kojemu žive. Kako je kod njih prisutno „klackanje" između dječjeg i odraslog sebe, tako im se i potrebe mijenjaju. Važno je im je dozvoliti da zadovoljavaju sve potrebe i da ne dobiju poruku kako su sada već dovoljno odrasli i da bi se tako trebali i ponašati ili s druge strane da se njihovo mišljenje ignorira jer se smatraju neiskusnima i „klincima". Dobro je da se u obiteljima stvori dovoljno prostora za zbunjenost i različite emocije koje se mogu javiti kod adolescenta. Nitko ih nije mogao pripremiti na ovo što ih je zadesilo. Još nedavno su bili tjeskobni oko škole i Državne mature, a sad im je i taj cilj budućeg studiranja ili rada postao nesigurniji i nepredvidiv. Ideja vrlo izvjesne budućnosti i da će sve biti u redu ako se potrude odjednom se raspala. Očekivano je da u takvoj situaciji mladi ljudi osjećaju emocionalnu preplavljenost i misaonu smušenost (Ajduković, 2000).

Može se pojaviti i izražen osjećaj bespomoćnosti i straha te osjećaj gubitka kontrole. Kod većine će kognitivno funkcioniranje biti otežano, što znači da će se teže fokusirati i koncentrirati, što utječe na efikasnost prilikom učenja. To sve zajedno može utjecati i na motivaciju za učenje, jer čemu sve to kad sve može nestati u trenutku. Činjenica da su svjesni kako ne uče, a trebali bi, može ih još više učiniti tjeskobnima što sve zajedno čini začarani krug.

Stoga, poruka roditeljima, ali i nastavnicima: u ovim kriznim vremenima malo „olabavite", kako je i vama teško koncentrirati se i raditi, tako će biti i njima. Pratite ih, budite uz njih, motivirajte ih da naprave nešto u danu, ali nemojte forsirati. Stvari će se polako vratiti u normalu, onu koja je moguća u ovakvoj situaciji.

Neki savjeti za podršku adolescentima

1. Podržite ih u izražavanju osjećaja
I u tome da možda osjećaju razne emocije – od straha, panike, uznemirenosti, zbunjenosti, do ljutnje, frustracije, bijesa, a nekad i ravnodušnosti. Sve emocije su u uredu i bitno je dopustiti (i potaknuti ih) da ih osjećaju. Kako je adolescencija burno razdoblje, tako su i emocije koje doživljavaju intenzivnije. Moguće je da će biti anksiozni i tjeskobni (recentna istraživanja pokazuju da se sve više mladih bori s time), pogotovo suočeni s dvije krizne i nepredvidive situacije, uz koje se istovremeno pitaju: „Kako bi se sada trebao/trebala osjećati? Koje emocije je u redu pokazati?" I kako se ne bi počeli brinuti još više, bitno je normalizirati njihove reakcije i osjećaje, što možemo učiniti tako da kažemo: „U ovakvoj situaciji u potpunosti je normalno da se osjećaš tako" ili „Mnogo se ljudi osjeća kao i ti, to je sasvim normalno za ovu situaciju."

2. Pokažite razumijevanje za to da im je teško
Kao što smo prethodno spomenuli, adolescentima ova situacija može predstavljati veći izazov, s obzirom na razvojnu fazu u kojoj se nalaze, kada im je potrebno više prostora i druženja s vršnjacima. Nekada možda i neće shvaćati zašto je potrebno ostati doma, pa se potrudite objasniti im (razgovarati s njima kao mladim osobama, ne naređivati) kako njihovo ponašanje utječe na druge i što mogu učiniti da si pomognu. Pomognite i sebi i njima da izađu iz „moramo... " u „izabrali smo ostati doma jer tako štitimo i sebe i druge". Iako se druženje s prijateljima uživo i izvan kuće ne može usporediti s virtualnim druženjem, potaknite ih da ostanu u kontaktu s prijateljima (telefonski poziv, video poziv..) i da pronađu način na koji će ostati povezani. Radije im postavljajte pitanja koja će ih potaknuti da razmišljaju kritički i kreativno, nego da im dajete savjete ili „pametujete". Mladi (kao i mi odrasli) „ne čuju" dobro kada im govorimo svisoka i kao da znamo bolje od njih. Usmjeravajte ih, ne naređujte.

3. Potaknite ih da se angažiraju u pomoći drugima
Istraživanja su pokazala da se adolescenti osjećaju bolje i korisnije kad pomažu drugima. Zamolite ih da provjere sa starijim susjedima u zgradi treba li im što, dogovorite se s njima kako mogu pomoći bakama i djedovima koji su sad najpotrebitiji, potaknite ih da razmišljaju što oni mogu učiniti da olakšaju situaciju najranjivijima. Usmjeravanje fokusa na druge stvari može pomoći pri smanjenju anksioznosti i straha. Također, preporučuje se izbjegavati konstantno gledanje i čitanje vijesti i traženje informacija na društvenim mrežama. Potaknite ih da usmjere pažnju na nešto što ih veseli, opušta ili zabavlja, a ako žele pratiti vijesti, neka to ograniče na 2-3 puta dnevno i neka čitaju provjerene i pouzdane stranice institucija poput HZJZ-a, stožera civilne zaštite, Ministarstva zdravstva, itd.

4. Dopustite im da se sami brinu o svojem rasporedu i obavezama
Pustite ih da određuju svoj ritam, kada se bude, kada izvršavaju obaveze i kada idu spavati. Naravno, objasnite im da je bitno imati dnevnu rutinu i strukturu, ali dopustite im da sami odrede kako će ona izgledati. (Možete ih uputiti na ove smjernice). Mladi imaju drugačiji ritam spavanja i sada kada nema škole u koju moraju fizički odlaziti, dopustite im da odrede svoj tempo.

5. Pozabavite se svojim osjećajima i svojim ponašanjem
Djeca i mladi vide kako se mi ponašamo, što osjećamo i što se s nama događa, čak i ako se nama čini da to dobro skrivamo. Bitno je proraditi svoje osjećaje, uzeti vremena za sebe ako nam je potrebno, porazgovarati s nekime o tome kako nam je, jer mladi uče od nas i veća je vjerojatnost da ako smo anksiozni i preplašeni, da će i oni biti. Razmislite o tome koje načine suočavanja s ovim stresnim situacijama vi koristite, u čemu se promijenilo vaše ponašanje u proteklom razdoblju. Razmislite na koji način to koristi vama, a na koji vašim ukućanima. Kako nas u avionu upućuju na to da „u slučaju opasnosti, prvo zbrinemo sebe, a onda djecu i ostale ranjive skupine", tako vrijedi i u ovoj kriznoj situaciji.