Poticanje kognitivnog razvoja u jasličkoj dobi

Rođeni smo sa sposobnošću da učimo.
(Jean-Jacques Rousseau)

Istraživanja su pokazala da je iskustvo vrlo važno za kognitivni razvoj, posebno za razvoj održavanja pozornosti.

Djeca trebaju bogatu i emocionalno poticajnu atmosferu za učenje. Prostor u kojem borave mala djeca ne treba često mijenjati, nego ga valja nadopunjavati novim materijalima. Soba mora biti sigurno mjesto u kojem djeca mogu spontano istraživati svoju okolinu i izgrađivati svoje znanje.

Prije prvog rođendana djeca su spremna za oponašanje – oponašanje u igri, igra kao da… Djeca te dobi najbolje uče promatranjem, sposobni su za jednostavne kategorizacije (npr. izdvojit će slike hrane, životinja i sl.) i jednostavna sortiranja (kocke i krugove). Dijete te dobi najčešće se igra s predmetima iz svoje okoline otkrivajući što sve predmet može.

Kako bismo potaknuli kognitivni razvoj, moramo djetetu:

• omogućiti jednostavne igre oponašanja
• omogućiti da promatra rad odraslih ili druge djece
• dati materijale koji potiču jednostavne kategorizacije i sortiranja
• dati konkretne predmete iz okoline koji mogu proizvoditi razne efekte .

U dobi do 18 mjeseci djeca mogu sortirati objekte i grupirati ih u pojedine kategorije (npr. prema boji), oponašanje je bogatije i dulje traje,  u oponašanje unose nova ponašanja i promjene, prepoznaju svrhu predmeta i u igri se njime tako i koriste (npr. kuhinjski predmeti), vrlo je jak razvoj govora i igre kao da… Dijete zna čemu što služi, točnu uporabu predmeta.

Kako bismo potaknuli kognitivni razvoj, moramo djetetu:

• obogatiti dramsko središte (npr. kuhinju)  predmetima kojima se u njoj koristi
• omogućiti vrijeme i prostor za igre kao da…
• ponuditi konkretne stvari za igru (npr. žlicu, čašu, boce s čepovima  itd.)

jer se u toj dobi igra s konkretnom stvarnošću.

U dobi između 18 mjeseci i 24 mjeseca djeca su spremna za jednostavne konverzacije (pojam broja 3), bez problema mogu kategorizirati u dvije kategorije, počinje igra uloga, razvija se rečenica, u igri se koriste preobrazbom objekta (do te dobi djeca se igraju konkretno – nađu telefon i igraju se da zovu, sada počinju upotrebljavati i kocku za tu svrhu), izražavaju se simbolički. Djeca te dobi igraju se stvarnosti – rade ono što su vidjela da je netko napravio, više oponašaju odrasle, a oponašanje se pogotovo može potaknuti verbalizacijom odrasle osobe ("Eto, sada sam to stavila i onda…").

Do otprilike drugog rođendana djetetu je potrebno pokazati kako manipulirati predmetima, nakon toga ono je sposobno zamisliti kako manipulirati igračkom, a da se njome nije prije igralo.

Značenje stvarima djeca daju sama – moguće im je ponuditi neoblikovani materijal, javlja se internalizacija smisla igre.
Djeci je potrebno omogućiti razvoj senzo-motorike (igre umetanja, vježbe prstića, taktilna diskriminacija i sl.) jer je utvrđeno da je izravno povezana s kasnijim razumijevanjem numeričkih i matematičkih te prostornih odnosa.
U dobi od jedne do dvije godine djeca napuštaju egocentričnu fazu igre i postaju sposobna za druženja, uvažavanja drugih i sl.

Općenito vrijedi pravilo da je djeci potrebno dati dovoljno težak zadatak koji oni u početku ne mogu sami riješiti, ali ga, nakon uputa, mogu ponoviti (Vygotski). Potrebno je da odrasla osoba verbalno pratiti faze rješavanja zadatka. Isto tako potrebno je djetetu dati nešto teži zadatak od onog koji mogu sami lako riješiti.