Sjedalica glavu čuva

Život je baš lijep, mislili smo žena i ja tog lijepog predvečerja s početka ljeta. Vraćali smo se sa vikend posjeta Cresu na kojem smo se lijepo iskupali i degustirali užitke ljeta kako bi uživali svom snagom u pravom godišnjem koji je trebao početi za tjedan dana. Djeca, 6,5-godišnji sin i 2,5-godišnja kćer, su u miru listali svoje knjigice svezani u autosjedalicama na stražnjim sjedištima, na autoputu nije bilo gužve, taman smo trebali proći pored čvora Bosiljevo i za sat vremena ležerne vožnje biti kod kuće u Zagrebu ... prava idila povratka kući sa puta ... no tad se desilo ONO.

Iznenada sam čuo snažan udar sa svoje lijeve strane, pomislio sam u djeliću sekunde "Eksplozija!?", sve se treslo oko mene, vriskovi, leti kamenje, napuhali su se airbagovi, okrećemo se i udaramo posvuda, kroz glavu mi prolazi misao "Hoćemo li preživjeti? Što se desilo?", i dalje strahovita buka, vriskovi i plač ... i onda se sve smirilo, usred prašine razaznajem da nam je auto na krovu na cesti. Prva mi je misao izaći van i spasiti ženu i djecu, otvaram vrata, posvuda komadići stakla, vidim da mi curi krv iz glave, hitam otvoriti vrata sinu i kćeri, tu su i neki ljudi, dolaze, pomažu nam, izlazi i žena kroz moja vrata, njena su smrskana i prignječena, vadimo djecu, viču, u šoku su, no nema krvi, trčimo što dalje od auta , vičem "Maknite se da ne eksplodira!", meni netko zamata glavu, sva mi je odjeća krvava, žena je isto u krvi, djeca su se skutrila i sjela na rubnjak i gledaju nijemi strašan prizor: naš auto je na krovu gotovo sasvim smrskan, a na njemu, na našem podu, stoji drugi auto, kao neka moderna skulptura ...

Tek poslije smo saznali što se desilo: drugi auto, onaj koji se popeo na naš, je vozio neoprezno. Očevici su potvrdili da je preticao slalomom aute prije nas i i zatim, prilikom našeg pretjecanja, naglo je skrenuo u nas, sa otprilike 140 km/h (mi smo vozili 110 km/h), to je bio udar koji sam osjetio i zamijenio sa eksplozijom. Dalje je sve teklo velikom brzinom: izletjeli smo s ceste na kosinu, došli do njena vrha, i od siline i nagiba padine se dvaput okrenuli i na kraju pali na zaustavni trak ceste na krov. Vozač drugog auta je isto izgubio vlast nad volanom i obrnuo se na cesti i zatim se od siline popeo na nas kad smo mi pali sa kosine. Sreća je bila da je promet bio rijedak pa nitko nije naletio na nas, a i to da nije bilo sa strane nekih stupova, provalije, kamene ograde ...

Rezime cijele nesreće je ipak bio bolji od onoga što smo doživjeli i kako je naš uništeni auto izgledao: djeca su prošla bez ikakvih ozljeda (osim velikog šoka), sin je samo dobio malu masnicu veličine kovanice kod koljena, kćer baš ništa, žena je zadobila dosta porezotina i ogrebotina i zaradila nekoliko šavova na ruci, a ja sam slomio dva rebra i zaradio šav na glavi. Dakle, zaista smo dobro prošli ... a strah me je i pomisliti što bi se desilo da recimo djeca nisu bila propisno zavezana i u ispravnim autosjedalicama ili da mi nismo bili svezani.

Pouka je jasna, vežite se uvijek i svugdje, djecu vežite u autosjedalice uvijek i svugdje ... jer nesreća dolazi onda kad joj se najmanje nadate i kad ju ni sa čim ne izazivate, kao i mi ovaj put. Preživjet ćemo i naše ozljede (ovo pišem 10 dana nakon nesreće, tokom kućnog oporavka držeći se jednom rukom za slomljena rebra) i kupovinu novog auta i propali godišnji ... no teške ozljede sa doživotnim posljedicama ili čak smrt nekog od nas bi bila zaista nenadoknadiv gubitak. Mi smo imali sreće pa smo prošli bez toga, no siguran sam da je uz sreću doprinijelo i znanje odnosno svjest o tome da se treba čuvati u prometu.

Život je zaista lijep, pogotovo kad znaš kako je lako ostati bez njega ...